Besplatni Plavi telefon putem kojeg djeca iz Bosne i Hercegovine mogu anonimno da prijave nasilje koje doživljavaju te da razgovaraju o bilo kojem problemu koji ih muči, od 2013. godine do danas zazvonio je oko 9.000 puta. Od toga je zaprimio 90 prijava nasilja.
Koordinatorica rada Plavog telefona Nataša Pivašević je u razgovoru za Fenu kazala da se na pozive javljaju volonteri savjetnici koji su prošli detaljnu obuku kako bi pružili najbolju moguću podršku djetetu koje poziva. Pored djece, telefon mogu zvati i odrasle osobe koje znaju da neko dijete ima problem, da je žrtva zlostavljanja ili zanemarivanja, te im je potreban savjet kako da pomognu djetetu u određenoj situaciji.
- Djeca i mladi koji nas kontaktiraju se najčešće suočavaju sa problemima u obitelji i obiteljskim odnosima, problemima u školi, vršnjačkim odnosima, pitanjima vezanim za seksualnost te seksualno i reproduktivno zdravlje - istaknula je.
Pivašević je kazala da se Plavi telefon dominantno financira uz pomoć privatnih djelatnika u BiH, bilo kroz direktnu financijsku podršku ili kroz pružanje besplatne usluge samog djelatnika. Ali, da bi se planiralo sustavnije proširivanje usluga i kapaciteta Plavog telefona, Pivašević je kazala da je neophodno uključenje državnih institucija koje bi pružile i financijsku, a ne samo moralnu podršku.
Broj Plavog telefona je 080 05 03 05, a volonteri se javljaju svaki radni dan od 9 do 17 sati ili putem maila www.plavitelefon.ba.
Direktorica organizacije "Zdravo da ste" Aleksandra Štrbac istaknula je da pitanje nasilja nad djecom u BiH, na žalost, još uvijek privlači najviše pažnje uglavnom onda kada se dogode slučajevi u kojima djeca ozbiljno stradaju i koji dospiju u medije.
- Sustavnih pomaka je malo, a sve ostale akcije, inicijative i kampanje imaju ograničeno djelovanje i uglavnom dolaze iz nevladinog sektora - kazala je te dodala da je primjetno da je u posljednjem desetljeću došlo do pomaka u svijesti i znanju građana i profesionalaca i djece u vezi s fenomenom nasilja nad djecom.
Ističe da je zanemarivanje djece ipak posebna tema o kojoj nemamo puno podataka, a razlog je prvenstveno u tome što je bh. sustav socijalne zaštite takav da se bavi "gašenjem požara" tj. reagiranjem kada se pronađu slučajevi dugotrajnog zanemarivanja djece, a sustav nadzora i terenskog rada je gotovo nepostojeći.
Naglasila je da institucije socijalne zaštite nisu u stanju da organizirati kvalitetan preventivni rad i da je to veliki nedostatak sustava, jer se propušta podržavanje obitelji, dok se to još može i dok posljedice koje nasilje i zanemarivanje ostavljaju na djecu nisu nepovratne.
- Bilo na državnoj ili na entitetskoj razini, djeca definitivno nisu prioritet kada se prave planovi ili raspoređuju proračun. BiH danas nema državnu strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom, a nemaju je ni entiteti - pojasnila je.
Polazeći od nepostojanja strateškog dokumenta koji bi trebao biti izrađen na osnovu detaljne analize stanja, definiranih prioriteta i najboljih aktivnosti za unapređenje stanja, Štrbac poručuje da se ne može govoriti o adekvatnoj strukturi državne ili entitetske zaštite djece.
Smatra da se sektorske strategije samo djelimično osvrću na taj problem, u domenu odgojne uloge škole, socijalne zaštite i podrške djeci žrtvama, podrške rizičnim obiteljima, psiho-socijalnim programima prevencije i rehabilitacije.
