Godinama, točnije desetljećima Zenica je bila odredište mnogima koji su tragali za poslom, pored ostalih i uz tekst potpisanom. Nije bilo distance i zadrške, grad je došljake prihvaćao držeći ih rođenima. Zahvaljujući takvom mentalitetu već prva generacija smatrala se Zeničanima. Sa 7215 duša 1910. stanovništvo bivše radničke prijestolnice 'nabujalo' je na 145.517 prema popisu iz 1991.! Dakle, za osamdeset godina stanovništvo se uvećalo dvadesetak puta, što je svakako bh. rekord. Onda je došao rat, koji je jednostavno slomio grad rudara i metalurga. Visoke peći su ugašene, do tada naoko jedinstveni ljudi počeli su se dijeliti po nacionalnim, vjerskim, političkim, interesnim i inim osnovama. Praktično preko noći iz 132 željezarska dimnjaka prestao je sukljati dim, ljudi su se počeli pakirati i nestajati. Mnogi bez pozdrava, zauvijek. Rat je prekinuo ekonomski rast, ostali su brojni tragovi i ožiljci na gradu, na ljudima i u ljudima. Četvrt stoljeća je trećina prosječnog ljudskog vijeka. Promjene su očite. Prvo što bivšem žitelju pada u oko su ljudi, možeš hodati pola dana da ne sretneš poznato lice?! Ništa čudno, nekadašnja radnička prijestolnica izgubila je više od 30.000 ljudi. Prema preliminarnom popisu stanovništva, općina Zenica ima samo 115.134 stanovnika. Riječ je o pravom demografskom slomu, a tek kakav je bio gospodarski. S 53.419 zaposlenih 1991. godine, Zenica je pala na samo 24.500, što je oko 45 posto prijeratnog broja. Međutim, daleko od toga da je padom broja zaposlenih i gašenjem brojnih željezarskih pogona grad postao čišći. Da ekologija ostane top tema, pobrinuo se Lakshmi Mittal, Indijac, peti najbogatiji čovjek na planetu, čiji "Mittal Still" obnavlja proizvodnju čelika. Zeničani vele, ostat će još koju godinu, dok ima oružja i drugog metalnog otpada iz zemalja bivšeg Istočnog lagera. Iako zvuči nelogično, sreli smo i one koji priželjkuju da to bude što prije. Uz to što im je zrak pun prašine i raznih štetnih čestica, urbani Zeničani smatraju da je politika zapošljavanja takva da prioritet ima radna snaga iz ruralnih područja, pa neće posao izgubiti, a dobit će čistiji zrak. Navodno, prioritet u zapošljavanju jamče čvršće stranačke veze. Iako je Zenici s ratom počelo odbrojavanje koje je trajalo petnaestak godina, grad se uspio održati. Za razliku od srednjobosanskih općina koje su zahvaljujući trgovini i doradi bilježile snažan poratni rast, slabo ulažući u opći standard, Zenica to nije zanemarila.
Uz ostalo, izgradnjom glavne gradske magistrale pripremila se za autocestu koja je praktično pred vratima. Izbačeni su semafori, izgrađeno čak 14 kružnih tokova. Još 2009. završena je prije rata započeta sportska dvorana, što, recimo, Mostar još nije uspio. Na Kamberovića polju, uz dvoranu, izgrađen je i poslovni centar s hotelom, rekonstruiran je nekadašnji hotel "Metalurg" koji se sada zove "Dubrovnik"...
S obzirom na izgled hotela "Rudar" i prilaz Staroj jami, najstarijem rudniku u BiH, koji se praktično nalazi u gradu, najsloženije stanje je u rudarstvu. Obnova fasade odlično bi došla Hrvatskom domu, Bosanskom pozorištu, nekim školama... Kao i na početku rata na ulicama su se zadržali improvizirani štandovi raznih knjiga koje očito rasprodaju ostaci nekadašnje radničke klase koja se sa zeničkim plaćama ubrajala u srednji sloj. Po hrpama knjiga očito rijeka odlazaka nije presušila. Među knjigama su i Titove slike za koje prodavači kažu da dobro idu... Uglavnom, bez obzira na okolnosti radnička prijestolnica zaustavlja opći pad.
