I Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana Praljka, slaže se s kolegama Vesnom Alaburić i Željkom Olujićem da žalbena presuda u slučaju Prlić i ostali ne daje pravnu osnovu za tužbu logoraša iz BiH protiv Hrvatske.
– I kolega Nobilo sam je rekao da treba prvo dobro poručiti slučaj. A kad ga prouči, vidjet će da nema osnova za tužbu. U slučaju tužbe rado bih bila u hrvatskom timu koji će pobijati odgovornost Hrvatske jer ja ne vidim kako bi ova presuda mogla biti dokaz na sudu – kaže Pinter.
Potreban novi dokaz
Što se revizije osuđujuće presude tiče, koju bi mogle podnijeti obrane petorice Hrvata, odvjetnica Vesna Alaburić rekla nam je kako odvjetnički timovi rade na analizi presude, ali da je za reviziju potreban neki novi dokaz, koji bi oni već iskoristili u redovnom postupku da su ga imali. I to je nužan dokaz općeg, šireg značaja, a ne za konkretne događaje jer u tom pogledu novi dokazi ne mogu ništa bitno promijeniti.
– Presudu može promijeniti jedan ključni dokaz. I ja mislim da nema puno šanse za reviziju. Taj bi dokaz, recimo, trebao dokazati da nije bilo UZP-a – potvrđuje i odvjetnica Pinter ograđujući se kako je žalbenu presudu počela čitati te će joj za analizu trebati barem mjesec dana.
– A knjiga ustavnog suca Mate Arlovića – pitamo je.
– Sjajna je! Ali ne nudi ništa novo jer je pisana na temelju dokumenata koje smo koristili kao dokaz. Novo bi bilo da uspijemo doći do arhive Alije Izetbegovića ili Slobodana Miloševića, do nečega do čega nismo mogli doći u tijeku postupka. Već sam negdje rekla da ću do zadnje kapi krvi, dok god dišem, tvrditi da nije bilo UZP-a, ali ne znam gdje bi se mogao naći dokaz – kaže Pinter.
Sudac Jean Claude Antonetti čudio se što je sud imao na raspolaganju 64 Tuđmanova transkripta pa je rekao kako je, za razliku od “mase dokumenata iz Zagreba”, sa sastanaka Predsjedništva BiH na raspolaganju imao “svega šest najrelevantnijih dokumenata”.
– I ono malo dokumenata što smo uspjeli prikupiti nisu nam htjeli prihvatiti kao dokaze. Kad nam je vijeće odbijalo dokaze, sudac Antonetti vrlo je često imao izdvojeno mišljenje smatrajući da treba unijeti dokaze svih šest obrana jer tek kad se sve pogleda može se stvoriti prava slika. Svi predmeti u odnosu na Hrvate u BiH počinju tako kao da su Hrvati isključivo napadali civile i radili zločin protiv čovječnosti. Kao da nisu bili u oružanom sukobu i kao da nije bilo Armije BiH, uz odnos snaga 1:7, i kao da se ništa nije dogodilo u srednjoj Bosni – ističe odvjetnica. Prema presudi, UZP se događao baš u vrijeme ofenzive Armije BiH u srednjoj Bosni te se tada pooštrava i retorika dr. Franje Tuđmana, koju onda Haaški sud koristi da bi idejno zaokružilo UZP.
– Zato što se segmentarno gledaju predmet i dokumenti te se jedna rečenica izvlači iz konteksta. Usuđujem se reći da si nitko nije dao truda, pa čak ni suci, da pročitaju sve što imaju u spisu, i zbog toga je Slobodan Praljak i učinio to što je učinio – kaže Pinter.
Bi li bilo UZP-a, osobito najšireg oblika, bez Tuđmana, pitamo je, s obzirom na to da se u žalbenoj presudi spominje na više od 400 mjesta.
– A i optužba i suci kažu kako Tuđman nije bitan. I bez njega imali bi onaj tzv. mali UZP. Ali i kraj Tuđmana nema dokaza. Jer, ako ste stalno napadani, kako možete imati plan etničkog čišćenja!? To nije obranaštvo. Dokumenti, dokazi i svjedočenja stvorili su u meni nedvojben zaključak da UZP-a nije bilo, da su Hrvati bili napadani od Armije BiH. S druge strane, recite mi gdje ste u hrvatskim novinama vidjeli da se bilo tko pitao za zločine nad Hrvatima. Je li bilo tko postavio pitanje kad će se netko iz Armije BiH ili bošnjačke politike ispričati za zločine nad Hrvatima u BiH. Kad je neka od organizacija u Hrvatskoj pitala za Uzdol, Grabovicu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće... Proziva se hrvatski vrh što se nije ispričao za zločine nad Bošnjacima iako je bilo ne znam koliko isprika. Bivši predsjednik Josipović kaže da je predsjednica trebala ići u Ahmiće, a ne u New York. Ne može se stalno od Hrvatske tražiti da se ispriča, a ni jednom riječju ne pita se što su Hrvati prolazili u ratu i što je bilo prije Ahmića na području Konjica, koliko je ljudi, civila i zarobljenih vojnika ubijeno. I ništa nije procesuirano. Svaka žrtva zaslužuje da bude imenovana žrtvom i da onaj koji ju je učinio žrtvom bude kažnjen. Ali nikad se neću složiti s tim da bude kažnjen onaj koji nema apsolutne veze s tim zločinom. Sam tužitelj Kenneth Scott pred izricanje žalbene presude rekao je u istočnom Mostaru da nitko od optuženih nije učinio ni naredio nijedan zločin – obrazlaže Pinter dodajući ono što je i ustavni sudac Arlović ustvrdio u svojoj knjizi, kako ni pregovori o diobi BiH još ne predstavljaju krimen, a sud u Haagu nije imao mandat suditi politikama. Ali kad je Praljak tražio da iznese povijesne činjenice, taj ih kontekst nije zanimao.
Nas odbili, tužitelje prihvatili
– Njih je zanimalo samo ono što može osuditi Hrvate, moram to tako reći. Jer, ako nama odbiju UN-ov dokument zbog toga što ima previše stranica, a istovremeno prihvate dokument tužiteljstva s još više stranica, recite mi u čemu je stvar – pita se odvjetnica podsjećajući i na Owen-Stoltenbergov plan koji je predvidio BiH kao uniju dviju republika pa zaključuje: – Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica koja je prva počela s tim planovima. Bošnjaci jesu stradali u BiH, osobito u Srebrenici, ali nisu svete krave na području srednje Bosne i u Hercegovini. Ne mogu biti oni jedina žrtva u tom ratu. I Srbi, i Muslimani i Hrvati su žrtve.
