Uvjeren da je smrtno bolestan, građevinski tehničar Ctirado V. ušetao je u bolnicu u češkom gradu Ostravi. Hicima iz pištolja hladno je smaknuo šestero pacijenata koji su bili u čekaonici. Pobjegao je s mjesta zločina te si je iste večeri oduzeo život. Samo nekoliko sati kasnije u New Jerseyu u SAD-u dvojica napadača otela su ljude u košer dućanu pa ih držali satima kao taoce. Drama je završila ubojstvom triju civila i jednog policajca, a u razmjeni paljbe s organima reda i mira i oni su stradali.
No oni nisu ni prvi ni posljednji masovni ubojice koji su zbog pomračenja svojih umova dospjeli u medije. Još davne 1966. godine Charles Whitman kuhinjskim je nožem odlučio zaklati svoju majku i suprugu kako bi ih unaprijed oslobodio srama zbog onoga što će učiniti. Natprosječno inteligentan bivši marinac, koji ni u snu nije želio postati poput nasilnog oca, samo nekoliko sati nakon što je plahtom prekrio unakažena trupla dviju najvažnijih žena svoga života, vatrenim je oružjem likvidirao 17 i ranio 31 osobu koju nije poznavao. Njegov 96-minutni delirij na vidikovcu kampusa Sveučilišta u Teksasu prekinuli su lokalni policajci, a Whitman i njegova životna priča stvorili su stereotip masovnog ubojice koji je sada prvi put ozbiljno poljuljan.
Česte psihičke bolesti
Najopsežnija studija masovnih ubojica u SAD-u koju je proveo “The Violence Project” pod pokroviteljstvom tamošnje Vlade pokazala je da ne postoji jedinstven profil ovog tipa ubojice, ali i mnoge druge manje poznate činjenice koje prate fenomen koji je od 2000. godine doslovno udvostručio svoju prisutnost u američkom društvu. Iako je statistički veća vjerojatnost smrti od udarca munje negoli pogibije u masovnom ubojstvu, ovaj zločin godišnje ugasi 51 život u SAD-u. I dok Trump uporno tupi da je ovaj problem povezan sa psihičkim bolestima, brojke pokazuju da je 77% ovih zločina počinjeno oružjem koje je kupljeno legalno. Samo je 19% ubojica ukralo svoje oružje, a najpopularniji dio arsenala među ovom populacijom su revolveri (pištolji) koje je odabralo čak 77,2% počinitelja.
Upravo je revolver bio odabir frustriranog pustinjaka Seung-Hui Choa koji je 1991. izveo najmasovnije školsko ubojstvo u povijesti Amerike. Ovaj 23-godišnji korejski imigrant koji je patio od anksioznosti, depresije i selektivnog mutizma ubio je 32 i ozlijedio 17 studenata i nastavnog osoblja zato što nije osvojio novčanu nagradu za znanstveni rad koja bi mu osigurala ostanak u Virginiji nakon školovanja. Cho je samo jedan od 171 analiziranog ubojice među kojima je statistički najviše bijelaca (52%), ali u brojčanoj usporedbi u odnosu na cijelu populaciju najviše ubojstva počinili su Afroamerikanci (20,5%) i Azijci (15,8%), a najmanje Latinoamerikanci (8,2%).
Neovisno o rasi, dobi i psihičkoj stabilnosti, ovaj zločin u 98% slučajeva “rezerviran” je za muškarce. Iznimku je učinila Jennifer San Marco (44) u smrtonosnom pohodu na bivše radno mjesto u pošti. Tog zimskog jutra u siječnju 2006. napustila je svoj dom i putem do automobila upucala je susjedu koja je, ironično, išla pokupiti poštu. Isto je učinila i šestorici nekadašnjih kolega koji su se, sudeći prema zapisima iz njena dnevnika, urotili protiv nje.
Neslaganje s kolegama i nadležnima, opće nezadovoljstvo statusom na poslu i otkazi učinili su radno mjesto najučestalijim poprištem masovnih ubojstva, a je li psihičko stanje u kojem se osoba nalazila presudno za ovaj zločin, i dalje je predmet rasprave.
– Iako su dvije trećine masovnih ubojica iz baze podataka patili od neke psihičke bolesti, nepravedno je reći da je to presudan uzrok ovih napada. Gotovo 50% Amerikanaca u nekome je trenutku života prolazilo kroz neku vrstu psihičke bolesti. Velika većina osoba koje imaju probleme ovakve prirode nikad nisu nasilne, već su češće one same žrtve nasilja – navode Jillian Peterson, profesorica kaznenog prava na Sveučilištu Hamline, i James Densley, profesor kaznenog prava na sveučilištu Metropolitan State, u svome istraživanju. Štoviše, samo je 16% ovakvih zločina direktno povezano sa psihičkim bolestima, psihozama ili halucinacijama.
Mogućnost za intervenciju
Međutim, i sami autori ne negiraju da sve počinitelje povezuju određene zajedničke osobine, točnije njih četiri. Još godinama prije negoli su konačno odlučili kupiti oružje, većina ih je, kao i spomenuti Whitman, proživjela traumu u djetinjstvu ili su bili izloženi nekom obliku nasilja, od seksualnog zlostavljanja i nasilja u obitelji do zanemarivanja ili međuvršnjačkog maltretiranja.
U konceptualnom modelu koji su prezentirali Peterson i Densley ovo je prvi okidač, nakon čega slijede kriza identiteta i popratni gnjev koji se manifestiraju promjenama u ponašanju. Zaplet crnog scenarija očituje se u pronalaženju uzora među prethodnicima, što dodatno intrigira potencijalne ubojice u realizaciji osvete. Kao što lako pronalaze uzore, još lakše pronalaze i one koje krive za ono što se spremaju učiniti, a o tome nerijetko obavijeste i svoje žrtve. Gotovo polovica masovnih ubojica na neki način je prethodno obznanila ono što namjerava učiniti, dok je 23,4% ostavilo svojevrsno oproštajno pismo ili “manifest”
. Je li u doba narcisoidnosti uzrok tomu želja za slavom, možemo samo nagađati, ali postotak ubojstva vođenih ovom motivacijom od početka 21. stoljeća se učetverostručio.
Tragedija koja se 1999. odigrala u srednjoj školi Columbine u Coloradu od samog početka talačke krize postala je medijski spektakl tijekom kojeg su scene panike i kaosa satima uživo prenošene. Počinitelji Eric Harris i Dylan Klebold, osim oružjem, prijetili su i bombama, a nakon što je 13 osoba poginulo, dvojac si je oduzeo život u školskoj knjižnici. Pokraj mrtvih tijela pronađeni su opsežni planovi kako izvesti pokolj i oproštajna pisma, a utjecaj slučaja Columbine postao je toliko jak da se čak 70% masovnih ubojstva motivirano željom za slavom odigralo u toj američkoj regiji.
Nije slučajno da većina masovnih ubojstava završava samoubojstvom jer po tome su ovi ubojice specifični. Čak 30% analiziranih ubojica bilo je suicidalno prije nego što su izveli napad, a 39% njih je postalo takvima tijekom samog čina, poglavito maloljetni učenici (92%) i studenti koji su svi završili život kad i njihove žrtve.
Peterson je zaključila: – Stvari kao što su ograničavanje pristupa oružju, direktno postavljanje pitanja, rano prepoznavanje problema i adekvatna pomoć, kao i manja medijska orijentiranost na ono loše u svijetu dobar su početak borbe protiv ove pošasti modernog doba.
5 profila masovnih ubojica
1. Maloljetni ubojice:
Bijelac, najčešće učenik ili bivši učenik neke škole koji je proživio traumu u djetinjstvu. Većina ih je suicidalna, do detalja planira zločin te u nekom trenutku obavijesti okolinu da će doći do ubojstva. Koriste više komada oružja koje najčešće ukradu nekome iz obitelji.
2. Ubojice kolege:
Muškarci svih rasa u dobi od 40 i više godina. Većina njih je zaposlena na mjestu na kojemu je počinila ubojstvo, najčešće u administrativnim zanimanjima te gaje neku vrstu animoziteta. Koriste legalno pribavljene pištolje i puške.
3. Ubojice u vjerskim objektima:
Bijeli muškarci u četrdesetim godinama, najčešće motivirani mržnjom ili obiteljskim nasiljem koje se iz privatne sfere prelijeva u javnu. Njihovi zločini obično nisu pažljivo isplanirani.
4. Ubojice na javnim površinama
Bijeli muškarci u tridesetim godinama iza kojih je kriminalni dosje i nasilna povijest. Obično nemaju nikakve veze s odabranom lokacijom i koriste samo jedno, legalno pribavljeno oružje. Trećina njih pokazuje znakove psihotičnih poremećaja, tj. shizofrenije, paranoje i samoobmanjivanja.
5. Studenti ubojice:
Muškarci svih rasa koji u tom trenutku studiraju, suicidalni su te imaju nasilnu povijest i traume iz djetinjstva. Obično koriste legalno pribavljeno oružje i iza sebe ostavljaju neku vrstu manifesta.
