Ušli smo u studeni. S listopadnog drveća još nije opalo lišće. U krošnjama se slute boje svih nijansi, do zlatne. Hrastovi se zelene kao da je sredina ljeta. Vrijeme je toplo i česti su pljuskovi kiše. Na livadama raste mlada trava kao u proljeće. Samo, umjesto ljubičica, procvale ciklame. Osjećaš njihov opojan svjež miris. Ovo je posebno zaštićena biljka, kao i visibabe.
Po šumarcima, tratinama i njivama cvate i drugo cvijeće: tratinčice, broćika, maslačci, žućenica, krmenci, kostrijež, vrijesak, pokoji cvijetak smilja, a poslije vrelih ljetnih vrućina osvježene jesenskom kišom zamirisale procvale ruže mjesečarke.
Rojevi pčela u zraku omamljuju svojom tajanstvenom jednoličnom melodijom ćutila sluha. Lijek za uši. Na planikama nađu se zrele maginje, hrana za ptice. Previle se tanke grane pod teretom bijelih cvjetnih grozdova. Planika istodobno cvjeta i donosi plodove. Ova magična biljka ove godine nosi dobar plod. Rodile su dobro i masline. Samo je loza dosta stradala. Stradalo i grožđe i lišće. Sada je počelo rasti mlado lišće na pruću, vraća ovu plemenitu biljku u život.
U žbunju cvrkuću kosovi, crvendaći i zebe. Da i ne spominjem vrapce kućare, kako ih narod naziva. Od svih ptica oni su i lastavice nekako najbliži čovjeku. Koji je najljepši pjev koji čujemo u prirodi? To je pjev ptica koji čujemo u svako godišnje doba.
Božje djelo
Odnosimo li se pravilno prema prirodi, ona nam uzvraća uzdarjem ljepote i ljekovitošću za dušu i tijelo. U suprotnom, trpimo i podnosimo strašne udarce i katastrofe koje nam ranjena priroda uzvraća zbog naše nesmotrenosti i bezočnosti prema njoj. Nismo li toga svjesni!
Nismo li toga svjedoci! Priroda je Božje djelo koje je dano čovjeku na razumno postupanje i upravljanje. Kakvi su rezultati toga, vidimo. Zato, čovječe, mudro se odnosi prema ovom lijepom od Boga darovanom bogatstvu. Dok ovo pišem, evo jednog ugodnog podsjećanja.
Prije rata putovao bih često autobusom od Čapljine, preko Svitave do Gradca i obrnuto. Prolazeći pokraj Hutova blata gledao bih mnogobrojna jata raznovrsnih ptica koja se preplašena dižu i opet spuštaju na vodu. Izgledalo je to poput nekog divnog vatrometa koji osvjetljava noć svojim spektrom boja. Mislio sam – Bože, sačuvaj ovu ljepotu da je mi ljudi ne bismo uništili. Hutovo blato je najveći europski prirodni rezervat za ptice.
Sastoji se od šest jezera: Deransko, Jelim, Drijen, Škrka, Orah i Svitava. Svitavsko jezero je akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane Čapljina. Jezera su međusobno povezana velikim brojem kanala i jaruga. Rijeka Krupa je glavni vodotok Hutova blata. Ovo je jedina europska rijeka koja teče u oba smjera, ovisno o vodostaju Neretve. Od 2001. Park prirode "Hutovo blato" upisan je na UNESCO-ovu listu močvara od međunarodnog značaja. U njemu obitava 136 vrsta ptica.
Zapravo, područje Neuma, Čapljine, Stoca i Ravnog prekrasan je prirodni rezervat koji treba čuvati i očuvati za buduće naraštaje koji će ovdje živjeti. Tko nije vidio spilju Vjetrenicu, ne može njezinu ljepotu zamisliti. Moje Ravno, stoj uspravno. Tko ne zna za Vidoštačku kraljicu, Sarsenterum, stećke na Radimlji, siromašniji je za jednu duhovnu spoznaju.
U Čapljini gledam djecu, popela se u krilo velebnog kipa kralja Tomislava koji ponosno sjedi na kraljevskom tronu. Neum oplakuju vode plavog Jadrana, kristalno čistog mora koje je zaštićeno i po domaćim i međunarodnim konvencijama, kao i poluotok Klek. A Neum štiti i naša Gospa od Zdravlja.
Ovo je kutak raja na zemlji, i čuvajmo ga, samo da nam ne bude kasno. Budemo li se uzdali samo u sebe, nećemo uspjeti. Zato se uzdajmo u Boga, cijeneći i poštujući sve ljude, pa će biti sve u redu. Prolazeći ovih dana svim ovim mjestima, gledao sam, čitao i razmišljao o povijesti i sadašnjosti naših, prije svega, hrvatskih krajeva. Treba znati čitati znakove vremena i znakove u prirodi. Zemlja otvara srce i šalje nam poruke.
Zatekoh se ovih dana u Trebižatu. Vidio sam čudo koje nikada prije u životu nisam doživio. Šećem kraj cestovnog pravca te primjećujem - u nekoliko navrata jata ptica lete krajolikom. Trajao je taj prizor oko sat vremena. A onda slijedi prizor sličan jednom od deset egipatskih zala, samo što su tada bili skakavci, a sada su ptice. Iz smjera zapada prema istoku u neprekinutom nizu lete velika gusta jata crnih ptica koje ispuštaju vrlo čudne zvukove: cijuču, pište, vrište, cvrkuću, guguču, mijauču, štekaju, pijuču. Svom sam se snagom usredotočio na taj čudesan let.
Želim procijeniti koliko je tu ptica. Tko će ih prebrojiti? Koncentrirao sam se na brzinu leta, vrijeme i veličinu jata. Let se odvija samo u jednom smjeru. Procjenjujem da je dužina ovoga "lanca" oko pet kilometara. Broj ptica neću spominjati jer će to izgledati nemoguće. "Lanac" ptica pojavio se u predvečerje i u mislima dozvah trojicu pokojnih velikih hrvatskih pjesnika rođenih u ovim krajevima: Krešimira Šegu iz Međugorja, Vladimira Pavlovića iz Trebižata i Nikolu Martića iz Višića. Poslije ovoga preleta u mome vidokrugu nije bilo više ni jedne ptice. Letjele su od Međugorja i Trebižata do Višića i svitavskih brda.
Čvorak - Sturnus vulgaris
Ptice o kojima pišem su čvorci (lat. Sturnus vulgaris). Prilikom selidbe na jug zadrže se u našim primorskim krajevima. Ova ptica je nešto manja od kosa. Ima crno perje građeno od crnih pigmenata na kojima se nalaze slojevi keratina što reflektiraju svjetlost i vidimo zeleni, plavi, crveni ili ljubičasti odsjaj. Oči su im tamnosmeđe i mogu se pomicati unatrag. Kljun je oštar i snažan, u proljeće žut, a zimi crn. Perje je zašiljeno i trokutasto, rep razmjerno kratak, a noge crvenkastosmeđe. Ove ptice, kao i papige, nauče oponašati razne zvukove iz prirode, pa kada lete u jatima imamo živu kakofoniju glasova. Odakle u ovim krajevima toliko čvoraka? Znanstvenici tvrde da je tomu uzrok u globalnoj promjeni klimatskih uvjeta na našem planetu. Ove ptice su u zraku pravi virtuozi, izvode čudesan "ples" na nebu.
Lete u obliku kugle, lijevka, rasprše se, naglo skrenu smjer letenja i održavaju savršen red u jatu. Svojim čudesnim zvucima međusobno komuniciraju. Možemo im pratiti putanju u kasnim popodnevnim satima prije noćenja. Svejedi su. Hrane se crvima, kukcima, mušicama, komarcima, manjim pticama, ribicama, sjemenjem trave, raznim voćem i povrćem te plodovima košćele. U našim krajevima živi i čvorak ružičasti (S. resus).
Na Berlinskoj katedrali nekada se nađe i do 40 tisuća čvoraka. A sada, drugo čudo o ovim pticama. Sve do 1890. u SAD-u nije bilo ovih ptica. Veliki obožavatelj Williama Shakespearea Eugene Schieffelin želio je prenijeti iz Engleske u Ameriku sve vrste životinja koje je opisao Shakespeare. Pokušao, ali nije uspio, sve su uginule osim čvoraka. Donio je u Ameriku 100 jedinki, a danas ih ima više od 200 milijuna.
