Kada je nešto Hrvatima neugodno i naiđe takva tema, oni to, u pravilu, trpaju pod tepih. Poput neslavnog dijela naše povijesti kada je NDH prihvatila nacističke rasne zakone i primijenila ih na Židove, što je bio veliki zločin prema naciji koja je toliko doprinijela hrvatskoj kulturi i bila u nju ugrađena.
Kada Jakov Sedlar, hrvatski redatelj, snima dokumentarne filmove na tu temu, onda su to pogođeni filmovi, oni iznose činjenice, emotivni su, strasni, ali, najvažnije, ne produbljuju tragediju, nego pokušavaju liječiti i zaliječiti rane. Koliko je to moguće. Hrvatska i Hrvati puno dobivaju i najnovijim Sedlarovim filmom "Hrvatski pravednici", koji govori o našim ljudima koji su dobili izraelsko odlikovanje "Pravednik među narodima" za spašavanje Židova. Ti su hrvatski pravednici spašavali i danas spašavaju našu čast.
Kartončić s porukom na ruci
Redatelj Sedlar, nakon svjetske premijere filma u Tel Avivu, kaže da je film radio zbog istine o dijelu povijesti o kojoj se malo govorilo ili se šutjelo. Naime, 131 Hrvat do sad je proglašen Pravednikom, a svi oni, uvjeren je, zaslužuju film. "I u najtamnijem dijelu svjetske povijesti, u holokaustu, ti pojedinci svjedočili su svoje čovjekoljublje i hrabrost", ističe.
On u filmu govori o dvjema takvim sudbinama koje su raritetne, teško zamislive i u nekom filmskom scenariju. Jedna je životna priča bebe Dine Buhler koju na čudesni način spašava zagrebačka obitelj, a druga je i sada nevjerojatna priča o Hrvatu Ratimiru Deletisu koji je u ratu postavljen za Državnog tužitelja NDH u Tuzli, a spasio je više od stotinu Židova.
Film nosi naslov po istoimenoj knjizi Miriam Steiner-Aviezer, koja je 30 godina radila u Yad Vashemu, Muzeju holokausta.
Dina Büchler rođena je godinu dana prije rata u sretnoj zagrebačkoj židovskoj obitelji. Kada je počeo rat, njezini su brzo bili na putu u logore. Majka je s bakom i Dinom završila u ženskom logoru u Loborgradu. Kako je majci uspjelo iz tog logora svoju bebu poslati van, ostaje tajna. No vjerojatno je riječ o jednom od čuvara u logoru, jer su kao takvog identificirali stranca koji se u ljeto 1942. ušetao u prostorije Židovske općine u Zagrebu i ostavio poveliki paket u kojem se nešto micalo. Kada su otvorili paket, vidjeli su u njoj malu djevojčicu, kojoj je na kartončiću privezanom na ruci bila zapisana poruka "Dina Büchler, rođena 28. 4. 1940.", Djevojčicu, nakon peripetija, uzima k sebi Gjina Beretić, Zagrepčanka, rekavši da će se brinuti o njoj sve dok ne prođu tužna vremena. Beretići su imali sina Tihomila, te je poslije Dina već kao odrasla žena u Izraelu tumačila da su joj oni bili poput roditeljia, a Tihomil joj je bio kao stariji brat. Živjeli su u središtu Zagreba, a da bi je zaštitili, krstili su je u katoličkoj crkvi te joj nadjenuli ime Marija, a zvali su je Maja. Nakon završetka rata 1945. Beretićima dolazi žena u partizanskoj uniformi, a bila je to Blanka Furst, Dinina teta. To je bilo traumatsko iskustvo za Dinu, jer su joj do tada morali kriti da je Židovka. Blanka je 1948. s Dinom emigrirala u Izrael. Na Dininu inicijativu Gjina i Tihomil Beretić 1994. proglašeni su Pravednicima među narodima.
Cijela Tuzla stala iza njega
Priča o Ratimiru Deletisu počinje 1943., kada je postavljen za državnog tužitelja NDH, premda nije bio ustaša. Kada je iz Zagreba došla naredba da se sakupe svi tuzlanski Židovi, otišao je u Zagreb na sastanak s Didom Kvaternikom, šefom sigurnosne službe NDH. On je bio izraziti antisemit, premda mu je majka bila Židovka. Deletis mu je pokazao peticiju za spas 200 tuzlanskih židova, pa je mu je Kvaternik dao dozvolu za spas 16 obitelji. To je značilo da se mogu iseliti u Mostar koji je bio pod talijanskom upravom. On je u tih 16 obitelji dogovorno "ugurao" više od 100 Židova, preveli su ih na katoličanstvo i islam i svi su bili spašeni. Mnogo godina poslije, 1994. Deletis je u Izraelu objasnio kako je smatrao svojom dužnosti da kao čovjek i kršćanin spasi nevine kojima je jedini krimen bio to što su Židovi. Tako je spašavao i Srbe, a i pisca Mešu Selimovića. Nakon rata, Deletisa su uhitili partizani, no pustili su ga jer se u roku od pola sata na prosvjed digla cijela Tuzla. Kako su Deletisovi s Hvara, gdje mu je i grob, Sedlar će u petak 12. kolovoza održati hrvatsku premijeru svog filma u Starom Gradu.
Samo jos jedan veliki doprinos gospodina Sedlara o razbijanju iskrivljene slike koja nam se servira od 1945 pa nadalje. Da zlocin nad zidovskim narodom bio je najvece zlo covjecanstva koje se moze zamisliti. Da autori tog zlocina su bili i ostali Njemci III Reicha, da tu njemacku savrsenu ideologiju istrebljivanja zidovskog naroda nazalost medju velikim brojem zemalja prihvatilo je i fasisticko vodstvo NDH ali ne i cijelokupna NDH. Ne da su na prostorima bivse Jugoslavije samo Hrvati bili ti koji su primjenjivali te zakone, jer medju prvima koji su se hvalili uspjehom bili su Srbi ili bolje receno srbijanski dio okupljen oko Nedica i srbijanska pravoslavna crkva. Takodjer konacno treba jedanput imenovati i rehabilitirati sve gradjane koji su se odupirali takvim radnjama i to radi gospodin Sedlar izvrsno, istinito i bez fige u djepu kakvu drze neki nazovi povjesnicari koji se bave samo povjescu 1941-1945 na celu sa od Izreala otpisanog dr. Goldsteina i orjunaskih profesora koji rade za SANU i organizacije koje nemogu prezaliti veliku Srbiju. Da za istinu da je na podrucju Makedonije, Kosova i BiH uspjelo prezivjeti najveci dio zidovske populacije o cemu je samo jedanput sramezljivo objavljena knjiga "povijesti zidova na tlu Jugoslavije" i onda nasilno povucena isto kao i cuvena statisticka objava o zrtvama II sv. rata na tlu Jugoslavije koja je izdana u Beogradu i ekspresno povucena od strane srbijanske cenzure. Bravo gospodine Sedlar i pricekajmo sad reakciju Goldsteinovih.