Ratovi, migracije, prirodne katastrofe u obliku suše, poplava..., sve to i još mnogo toga protutnjalo je područjem Bosanske Posavine i iza sebe ostavilo “znakove pored puta”. Fratri su neumorno godinama čuvali povijesno nasljeđe Bosanske Posavine kako bi ga pohranili pod krov Franjevačkog samostana i crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Raščici - Tolisa, u muzej simboličnog imena “Vrata Bosne”, piše Večernji list BiH. Muzejski postav sadrži iznimno rijetku i vrijednu arheološku, numizmatičku, etnološku i drugu povijesnu građu. Eksponati, koji su u njemu pohranjeni, zorno pokazuju bogatu prošlost posavskoga kraja.
Knjižnica s 30.000 knjiga
Franjevački samostan Tolisa s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije nacionalni je spomenik kulture. Samostanska knjižnica ima oko 30.000 knjiga iz oblasti biblijske znanosti, teologije, filozofije, medicine i beletristike. U njoj se čuvaju i raritetne knjige. Najstarija je iz 1525. te unikatni u BiH rječnik arapsko-perzijsko-turski, trojezični u četiri sveska iz 1780. Knjižnica je posebna i po policama od drva starog hrasta abonosa od 1600 do 6000 godina starosti, pronađenoga u dubinama rijeke Save. Od abonosova drva urađen je i jedan apartman u kojem je krevet napravljen od abonosa starosti oko 6000 godina. U muzeju je i numizmatička zbirka s više od 200 eksponata, vjerojatno jedna od najbogatijih i najkompletnijih u BiH.
Vrijedne zbirke prate vremenski slijed od starih vremena pa do suvremenog doba, zbirke oruđa i oružja, starih narodnih nošnji, crkvenog posuđa i misnoga ruha, ostaci iz rimskoga razdoblja, vrijedna zbirka fibula (najviše ih je od svih muzeja u BiH), zbirka fosila i minerala, etno zbirka i jedna od najbogatijih numizmatičkih. Bogata povijest Bosanske Posavine pohranjena u muzeju samo je dio iznimno zanimljive priče koju smo doznali od fra Perice Martinovića, duhovnog pomoćnika u župi Tolisa, uvijek spremnog nadahnutim riječima svakom putniku namjerniku i posjetitelju muzeja “Vrata Bosne” objasniti bogatu baštinu posavskoga kraja.
- Prema iskopinama i nalazima, koje imamo jednim dijelom i u našem muzeju, dakle, to su vidljivi materijalni tragovi, sačuvani, otkriveni, nađeni, život je tu još iz kamenog, željeznog i brončanog doba, iz antike, grčkog razdoblja, starohrvatskoga, keltskoga i novijega vremena, od naseljavanja Hrvata za koje se računa da su već ovamo stizali u 7. stoljeću. Kad kažem Posavina, mislim u širem dijelu od utoka Bosne u Savu do utoka rijeke Tinje u Savu, prostor između današnjeg Bosanskog Šamca, preko Orašja, do Brčkog. Tragovi kršćanstva još su dublji od dolaska Hrvata ovamo, s tim što su i ti tragovi kršćanstva, kao i tragovi drugog dijela civilizacije, nestajali s vremenom jer i ovaj naš kraj, kao i svi drugi, bili su podložni ratovima, preseljenjima, uništavanjima prethodnih gradnji civilizacije itd. Od srednjeg vijeka naovamo imamo mnogo više ostataka, iskopina unutar sadašnje župe, tj. područja sadašnje općine Orašje, u Donjoj Mahali, Matićima, na području Grebnica, u Vidovicama, Gradišta između Tolise i Boka. U muzeju imamo ostatke kućne radinosti, kako je izgledalo kućanstvo, kuhinja, posuđe, dio peke koja i danas postoji u novijem modernijem obliku, čekiće iz kamenog doba. Naša civilizacija ovdje je vezana uz rijeku, kao što je većina života iz tih starijih vremena vezana uz rijeku jer je uvijek bila izvor života i hrane. Ova kultura oslanja se na sopotsku kulturu prema iskopinama Sopota pokraj Vinkovaca i Vukovara (vučedolska kultura), što je samo potvrda da su rijeke i vode uvijek bile spajališta ljudi, a nikako ne razdvajanje - kazuje fra Perica.
Mamuti u Posavini
Kako se mijenjao život u Bosanskoj Posavini, vjerno prikazuje poseban dio muzejskoga prostora posvećen tragovima ledenoga doba, čiji su dijelovi nađeni u Posavini. Dokazi da su mamuti nekada živjeli i na tlu BiH, pa i Posavine, pažljivo su pohranjeni u muzeju “Vrata Bosne”. Vunasti mamut, bizoni, golemi jeleni, vunasti nosorozi i dr. pričaju priču svojeg vremena. Uz ostatke mamuta starosti od 10.000 do 50.000 godina, pronađeni su u Posavini i ostaci jelena lopatara i vunastog nosoroga. - Pronašli smo još dosta kostiju, ali nisu identificirane. Dio je restauriran na način kako su nekada izgledale te životinje - dodaje Pero Matkić koji pomno sluša što nam fra Perica govori i dopunjava praktičnim primjerima jer, kao zaljubljenik i volonter u istraživanju starina, značajno je pomogao arheološkom istraživanju, kao i informatičkom uređivanju samostanske građe.
A kako je nastajalo duhovno središte Posavine, fra Perica kaže:
- Stara crkva, odnosno stare crkve u nekakvom drvenom obliku bile su u samom selu Tolisa od sredine 18. stoljeća pa do sredine 19. stoljeća kada je cijelo sjedište župe i budućeg samostana preneseno na sadašnju lokaciju u središtu župe koje se zove Raščica. Graditelj crkve bio je fra Martin Nedić. Njezina gradnja počela je 1864. godine “posli trogodišnjeg trudnog poiskanja” fra Martinova od tadašnje turske vlasti za ferman za gradnju koji je konačno dobio preko tadašnje lokalne vlasti u Gradačcu i vezira u Sarajevu do sultana u Carigradu, i napravljena je, kako piše tada, “velebna crkva u Bosni i Hercegovini”, veličine 58 s 20 metara i sa zvonicima visokim 56 metara. Crkva je građena prema projektu nekadašnje isusovačke crkve u Osijeku. U crkvi imamo najstarije sačuvane orgulje u BiH iz 1800., kao i rad poznatog hrvatskog kipara Ivana Rendića, dar biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Veliki križ, “Isus razapet na križu”, rađen je u drvu i iznimno je dojmljiv.
Prva škola u BiH
Na kraju razgovora fra Perica ne želi propustiti neka značajna imena fratara koji su ostavili ogromno kulturno nasljeđe. - Ovdje je nikla prva službeno priznata Osnovna škola u BiH 1823. godine. Njezin osnivač bio je tadašnji franjevac fra Ilija Starčević po kojem sadašnja škola u Tolisi nosi ime. Neizostavno je i ime velikog spisatelja i graditelja crkve fra Martina Nedića, također velikog sina posavskoga kraja, prvog Ilira Bosne čija arhivska građa još uvijek nije detaljno ispitana - kazao nam je prilikom posjeta Samostanu u Tolisi fra Perica Martinović, duhovni pomoćnik u župi Tolisa, isprativši nas riječima: - Ovo je samo dio povijesti Posavine koju sam želio javnosti približiti i preko Večernjega lista. Nadam se da ćemo imati prilike ponovno popričati o toj temi
