Žestina otpora sindikalnih čelnika u Sarajevu prema usvajanju novog Zakona o radu na razini Federacije BiH nije neočekivana. Iako su stotine tisuća radnika u BiH godinama obespravljene, Savez samostalnih sindikata BiH se tek sad, kada je na dnevni red došao Zakon o radu, odlučio na prosvjede.
Međutim, upitna vjerodostojnost cijelog Saveza samostalnih sindikata BiH, a posebno njegovih čelnika, kompromitira bilo kakvu akciju. Poznato je, naime, da je ovaj sindikalni savez koji sebe voli nazivati “krovnim”, bez ikakvog utjecaja i ugleda na većinski hrvatskim područjima u Federaciji BiH.
Štoviše, nikada se nije ni trudio zastupati radnike u ovim dijelovima Federacije, a i nacionalna struktura rukovodstva, uključujući granske sindikate, govori u prilog činjenici da Savez samostalnih sindikata BiH ni izbliza ne može zastupati hrvatske radnike u Federaciji. Borba sindikalnih čelnika protiv novog Zakona o radu umrljana je i podatkom da većina njih prima veće plaće od ministara. Iznosi koje vođe sindikata primaju, ispostavilo se, variraju od 1500 do 3500 KM na mjesečnoj razini. Ismet Bajramović, prvi sindikalac Federacije, mjesečno prima blizu 3500 KM. To je iznos tri prosječne plaće radnika čija prava navodno zastupa. Pojedini čelnici granskih sindikata primaju više novca čak i od krovnih predsjednika. Tako, primjerice, Salih Kruščica, predsjednik Sindikata državnih službenika i namještenika FBiH, prema svemu sudeći, ima plaću veću i od Bajramovićeve. Ukupna mjesečna primanja Kruščice iznose 3535 konvertibilnih maraka. Pojedini granski sindikalci u Federaciji ranije su upozoravali da na plaće sindikalnih predstavnika u Savezu samostalnih sindikata godišnje ode više od 600 tisuća maraka, dok ukupan proračun jedva prelazi milijun maraka. Novac se troši i na ogromne otpremnine sindikalnim prvacima, ali i na razne proslave i druga druženja.
Iz toga je vidljivo da protivljenjem usvajanju novog Zakona o radu sindikalni čelnici zapravo štite svoje osobne privilegije i one zaposlene u upravi i monopolističkim javnim poduzećima, gdje se zapravo jedino i primjenjuju kolektivni ugovori.
To su poduzeća, poput elektroprivreda, gdje se prosječna plaća kreće od 1600 do 1800 KM, dok u većini drugih industrijskih grana ona ne prelazi 800 KM.
Posebna priča je politički utjecaj pod kojim su pojedini sindikalni čelnici, poput Bajramovića kojem je prošla, SDP-ova Vlada, zaposlila kćer, i to ni manje ni više nego u svom glavnom tajništvu.
Iako je na dokumentaciju Meline Špilje, rođene Bajramović, bilo mnogo prigovora drugih kandidata, ona je primljena na mjesto stručnog suradnika za društvene djelatnosti. Uvjet na natječaju je bio da kandidati imaju najmanje godinu dana staža ili iskustva u struci nakon stjecanja diplome. Špilja je završila Filozofski fakultet, a kao dokaz o radu u struci dostavila je potvrdu o volontiranju u tvrtki koja se bavi zanatstvom. Jasno je, dakle, da Bajramović ima itekako motiva puhati u leđa političkim “suradnicima” iz SDP-a.
