Sve je počelo kao puka slučajnost. Te 1955. godine iz rodnog je Sarajeva krenula na putovanje u Zagreb gdje se zadržala zbog vremenskih neprilika. Naime, veliki snijeg koji je pao te godine blokirao je prometnice te je stoga bila prisiljena ostati u Zagrebu. Vrijeme je kratila proučavajući stručne časopise i publikacije pa joj se pogled zaustavio na jednom oglasu za posao. U to vrijeme koprivnička tvrtka Podravka tražila je kemijskog tehničara za rad u laboratoriju i ona se odazvala. Dva dana kasnije obavijestili su je da je posao njen.
– Za vrlo kratko vrijeme shvatila sam što i kako treba raditi i počela se osjećati dijelom tih ljudi i sredine koja me izuzetno lijepo primila. Zaljubila sam se u Podravku i njene ljude na prvi pogled – rekla je godinama kasnije, prisjećajući se. A ta je ljubav, koju spominje, bila uzajamna. Dolazak u Koprivnicu značio je novu stranicu u životu prof. Zlate Bartl, no njezin će dolazak, kako se pokazalo, biti nova, blistava stranica i za Podravku, čije će poslovanje unaprijediti u godinama koja dolaze. Teta Vegeta, kako je nazivaju i danas kada više nije s nama, prije 60 godina stvorila je recepturu za najuspješniji hrvatski izvozni proizvod svih vremena, a zahvaljujući otkriću Vegete, Podravka je postala svjetski poznata tvrtka. Pa neka onda netko kaže da u životu ne postoji slučajnost...
Zatvorili je zbog izleta
Rođena je 1920. godine u Sarajevu gdje je završila pučku školu i gimnaziju. Bartlovi su bili tipična srednjoeuropska obitelj s austrougarskim tragovima: Zlatin otac, koji je radio u sarajevskom gradskom poglavarstvu, rođen je u Zadru (njegov otac bio je iz Beča, a majka iz Dubrovnika, iz obitelji Gregorić), a majka je potjecala iz češke obitelji Kwapil (njezin otac bio je general carske i kraljevske vojske, uvaženi stručnjak za mostogradnju). Zlata je bila najstarije dijete: nakon nje rodile su se još dvije kćeri – Ksenija i Vesna. Otac je svirao violinu i pjevao, a mama je pak stigla na dobar glas zahvaljujući kulinarskim majstorijama iz svoje kuhinje. No njihova najstarija kći odabrala je vlastiti put. S 18 godina otputovala je u Zagreb gdje se upisala na tadašnji Mudroslovni (filozofski) fakultet.
Nakon diplome stekla je zvanje profesora kemije, fizike, matematike i meteorologije te prihvatila posao profesorice u sarajevskoj školi iako su njezini interesi, kao što je sama znala reći, bili drugačiji: “Privlačila me anorganska kemija, a život me je nekako uvijek vodio sve dalje od nje.” Uz materinski jezik, profesorica se služila španjolskim, njemačkim, talijanskim i francuskim. Voljela je putovati, a kozmopolitski duh i jedno školsko putovanje u Italiju bili su uzrok problema s poslijeratnom vlašću tadašnje Jugoslavije. Naime, zbog toga što je vodila gimnazijalke u Italiju vlasti su osudile Zlatu na kaznu zatvora s prisilnim radom u trajanju od osam godina i trajan gubitak građanskih prava.
Izrečenu kaznu profesorica je izdržavala u Kaznenom zavodu u Zenici do 28. lipnja 1946., kada je nakon 15 mjeseci uvjetno puštena. I inače krhka zdravlja, profesorica je oboljela u zatvoru od tuberkuloze kostiju i deformacije kralježnice, a posljedice bolesti pratit će je tijekom života. – Osuđena sam na osam godina jer sam se oduševljavala Italijom. Jesam, ali njezinim spomenicima i kulturom, a oni su vjerojatno okarakterizirali da sam se oduševljavala talijanskim fašizmom – kazala je profesorica bez građanskih prava koja je deset godina kasnije dobila posao u koprivničkoj Podravki.
Prvo proizvodila juhe
Bilo je dovoljno da joj prijateljica iz Francuske donese juhu iz vrećice, revolucionarni “izum” koji će ženama promijeniti život, pa da Zlatina mašta uzavri: najsuvremenije tehnologije dehidriranja i pakiranja spojiti s okusima iz djetinjstva. Već dvije godine nakon dolaska, mlada kemičarka sa svojim timom 1957. godine proizvodi prve Podravkine juhe od povrća, a sljedeće godine na tržištu se pojavljuju kokošja i goveđa juha s tjesteninom. – Prve Zlatine juhe iz vrećice su me oduševile jer su podsjećale baš na mamine od krumpira i graška – prisjetila se godinama kasnije Zlatina sestra Vesna. U kojim se uvjetima tada radilo, najbolje dokazuje da su se prve vrećice Podravkinih juha, zbog nedostatka strojeva, zatvarale ručno – glačalom – koje su Podravkini djelatnici posudili od prvih susjeda.
Inovativnost Zlatine ekipe najbolje se pokazala 1959., kad su “smućkali” Vegetu, univerzalni dodatak jelima, proizvod koji je tržište odmah prihvatilo. – Vegeta daje završni dodir svakom jelu koje ste naumili pripremiti, poput kakve dobre vile zbog koje bajka uvijek završava hepiendom. Cijeli život sanjala sam da stvorim nešto što će biti korisno. Ne mislim tu samo na Vegetu, jer sam često razmišljala o mineralima, i da se više posvetim tom segmentu znanstvenog proučavanja. Ne bih mijenjala svoj život jer sam uvijek bila sretna kad sam nešto stvarala.
Bila sam nemirna duha, voljela sam puno učiti, čitati, proučavati neke stvari koje nisu bile u mome fahu, pa i pod cijenu nespavanja – kazala je svojedobno Zlata Bartl. Oni koji su je poznavali kažu da je bila potpuno ravnodušna prema materijalnim dobrima: draži joj je bio ručak iz Podravkine društvene prehrane, sa sastojcima koje je i sama kreirala, nego objed iz skupog restorana. Podravkina obitelj bila je jedina koju je nakon dolaska u Koprivnica imala sve do smrti.
Dobitnica mnogih priznanja
Naime, zaljubila se u Zagrebu tijekom studija 1940. godine, prvi i posljednji put. Zaručnik Dragutin Štanfel, inženjer elektrotehnike, u ratu je obukao domobransku uniformu. Kad je rat završio, majka ga je posljednji put vidjela u koloni zarobljenika 1945. u rodnom Daruvaru, no za grob mu se nikad nije doznalo. Stoga je s kolegama iz Podravke u godinama poraća dijelila jedan obrok dnevno, no to je bilo sretno razdoblje njezina života – nakon preživjelih strahota rata, smrti zaručnika, zatvora u kojem je završila kao žrtva političke klime onog doba, bolesti....
Posljednje godine života provela je u koprivničkom domu umirovljenika, a skromno i samozatajno, kako je živjela, tako nas je i napustila u ljeto 2008. godine, u 89. godini života. Dobitnica je mnogih priznanja, od kojih se posebno može izdvojiti visoko odličje predsjednika Republike Hrvatske – Red Danice s likom Nikole Tesle, Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore te spomenica Podravke za životno. Godine 2007. Zlata Bartl dobila je Večernjakovu nagradu za životno djelo, a godinu ranije proglašena je i počasnom građankom Koprivnice. No kao jednu od najdražih gesti Podravke u intervjuima je spominjala osnivanje Zaklade prof. Zlate Bartl 2001. godine, koja potiče stvaralački i inovativni rad studenata jer je Zlata oduvijek govorila da upravo na mladima ovaj svijet ostaje.
Vole je diljem svijeta
Ipak, kao što je vrlo često isticala, najdraža joj je bila, od svih nagrada i priznanja – Vegeta. – Najveće mi je priznanje i zadovoljstvo što je dobar proizvod uz zalaganje komercijale, proizvodnje, tehničke kontrole i drugih službi postao veliki proizvod – govorila je. Iako se današnji asortiman Vegetinih proizvoda znatno proširio, kvaliteta izvornog proizvoda potvrđuje se i nadalje svakog dana u 50-ak zemalja, u raznim kuhinjama diljem svijeta. Vegeta je osvojila svijet, a Zlata Bartl osvojila je zauvijek srca svojih sugrađana iz Koprivnice, baš kao i cijele Hrvatske.
