Samohrane majke se, prema podacima nevladinih organizacija, nalaze u najtežem položaju u BiH. Čak 58 posto samohranih majki je izjavilo da tijekom proteklih godina nisu mogle plaćati račune za stan i komunalije, a 42 posto je izjavilo da je povremeno na granici gladi jer im se događa da nemaju novca za hranu. Veliki broj samohranih majki je nezaposlen i ovisi o socijalnoj pomoći. Samo jedan posto djece zaposlenih samohranih majki koristi vrtiće, a 7,5 posto djece ostaje samo u kući. O ovim ženama koje se svakodnevno bore za preživljavanje se malo govori, a država ovo pitanje gotovo u potpunosti zanemaruje.
Borba za preživljavanje
U istraživanju Helsinškog parlamenta građana Banje Luke i Ureda za ljudska prava Tuzla o stanju socijalne isključenosti u BiH, kategorija samohranih roditelja pokazala se posebno ugroženom, osobito u Republici Srpskoj. Naime, Obiteljski zakon RS ne prepoznaje termin samohrani roditelj i diskriminira sve one roditelje koji samostalno skrbe o djeci, što se ogleda i u ostvarivanju prava na socijalna davanja. Treba istaknuti i ogroman problem nepostojanja kvalitetnih i dostupnih državnih, ili privatnih servisa, jaslica i vrtića koji bi trebali pomoći zaposlenim majkama. Naknade i problemi s isplatama ograničavaju žene da plaćaju privatne, ali i državne jaslice i vrtiće. Ovo na neizravan način smanjuje broj zaposlenih žena koje se povlače s tržišta rada kako bi skrbile o djeci, a kasnije je ovakvim ženama teže naći posao zbog nedostatka radnog iskustva ili dugog odsustva iz radnog procesa. Na ovaj način se potiče trend diskriminacije i marginalizacije žena jer se veliki broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog života i sudjelovanja u društvu.
Neredovite isplate
Brine i činjenica da čak i tamo gdje je zakon u ovoj oblasti donesen na razini županija, on se ili ne primjenjuje, ili se primjenjuje na način da se smanji obujam prava. I osim zakonom utvrđenog prava na dječji doplatak, veliki broj obitelji, odnosno kategorija djece u BiH, ga ne ostvaruje ili ostvaruje različito. Prema zakonu, pravo na dječji doplatak pripada svakoj obitelji koja živi u stanju socijalne potrebe (odnosno obitelji čiji prihodi po članu kućanstva ne prelaze 15 - 20 posto prosječne plaće). Međutim, u većem dijelu države ostvaruju ga samo određene kategorije djece, kao što su djeca bez oba ili jednog roditelja i djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju. Ostvarivanje prava je ograničeno ekonomskim stanjem područja u kojem živi, vrlo restriktivnim prihodovnim cenzusom za njegovo ostvarivanje, veoma niskim iznosom, neredovitom isplatom s kašnjenjem i po nekoliko mjeseci.
