Lani je proslavila tri desetljeća kazališnog stvaralaštva, no kada ju upoznate, dali biste joj toliko godina, a ne staža. Prodorne zeleno-plave oči redateljica Saša Broz naslijedila je od bake Herte, a slavno prezime od još slavnijeg djeda kojeg smo u našem razgovoru odlučile što manje spominjati. Saša Broz 30. obljetnicu stvaralaštva lani je proslavila u ZKM-u briljantnim "Čarobnjakom iz Oza", a trenutno u Kazalištu Žar Ptica režira "Tajni dnevnik Adriana Molea", klasik Sue Townsend čija je premijera zakazana za 8. travnja.
- Predstava je sada u najdelikatnijoj fazi, sklapaju se svi segmenti, gluma, režija, vizualni dio... Dramaturginja Dora Delbianco i ja našle smo zanimljiv ključ za scensko uprizorenje tog megapopularnog romana. Nije bilo jednostavno jednu klasičnu dnevničku formu pretočiti u predstavu koja mora imati snažan dijalog s publikom. Odgovornost je bila tim veća jer se radi o jednom od najpopularnijih romana za djecu i mlade prošlog stoljeća. Svi moji prijatelji i poznanici koji su čuli da postavljamo Andriana Molea su oduševljeni jer je "Tajni dnevnik" obilježio odrastanje mnogih generacija - priča mi Saša Broz koja će u predstavi ostaviti autentični vremenski okvir. Vrijeme radnje smješteno je tako u rane osamdesete, što će pratiti pripadajuća glazba, scenografija i kostimi. - Današnjoj djeci osamdesete ća biti vrlo egzotične. Vidjet će kako su njihovi vršnjaci živjeli bez konzumiranja virtualnog svijet, a odraslima će to vrijeme izazvat će nostalgiju - govori. Te godine kada je izašao prvi roman o britanskom tinejdžeru Adrianu Moleu, koji sanja o tome da jednog dana postane pisac, i Saša Broz bila je u svojim tinejdžerskim danima zbog čega se, kaže, s njime može poistovjetiti.
- Kao i Adrian, sa 13 godina uvijek bih dala prednost "Ponosu i predrasudama" J. Austen koje Adrian spominje u svom dnevniku nego Alanu Fordu, iako mi ni on nije mrzak. Isto kao i Adrian Mole, u tim sam godinama radije slušala klasičnu glazbu nego punk, a i danas dajem prednost Bachu u odnosnu na neki glazbeni mainstream. Adrian je također radije slušao Bacha, a publika će vidjeti i kako se kako se snalazio na punk koncertu sa svojim prijateljem Nigelom. Mogu shvatiti njegov svijet i razumijem njegovo "zastranjenje" u odnosu na ostale tinejdžere - ističe Saša Broz koja je kao tinejdžerka plesala klasični balet. Zbog toga je sa šesnaest dobila dvogodišnju stipendiju za Moskovsko koreografsko učilište pri Boljšoj teatru. Dvogodišnji boravak u Moskvi, kaže, obilježio je njene formativne godine, no zbog ozljede, morala je prekinuti karijeru na samom početku. - Ozlijedila sam stopalo, a ozljeda je bila takva da se niti operativno nije mogla sanirati. Kod svakog većeg napora, bol u stopalu bi se vraćala pa nije bilo moguće nastaviti plesati - kazuje Saša. Usprkos ozljedi, nastavila je studirati u Moskvi, a studentske dane prevedene u ruskoj metropoli pamtit će čitav život. - Moskva je fenomenalan grad. Živjela sam u internatu pri Boljšoj teatru. Edukacija koju sam ondje stekla u svijetu klasičnog baleta stvar je prestiža. Pojavom Facebooka, uspjela sam obnoviti kontakte s mnogim kolegama s kojima sam ondje provela dvije nezaboravne godine. Bilo nam je sjajno, svake večeri išli smo u kazalište, na koncerte, izložbe. Moskva ima nevjerojatno velik broj kazališta, u ono vrijeme zaista je bila kulturna meka što smo mi mladi i puni energije svakodnevno koristili. Drugih vrsta zabave za nas nije bilo s obzirom na to da smo ustajali u 6, a vježbe i predavanja su nam počinjala već u 7 - prisjeća se. U Rusiji ju je fascinirao i odnos prema umjetnicima koje su u ono vrijeme, tretirali kao nacionalno blago. - Umjetnici u Rusiji bili su stambeno i financijski zbrinuti i uživali su status kakav obični smrtnici nisu imali. A da ne govorim o tome kako su izgledale njihove premijere. Glumce i plesače publika je obožavala kao neprikosnovena božanstva. Kada sam se nakon desetak godina ponovno vratila u Moskvu s bivšim suprugom, glumcem Rankom Zidarićem, on je bio šokiran kada je vidio da se nakon obične izvedbe publika u Boljšoj teatru diže i dolazi pred pozornicu u pokušaju da dotakne noge glumcima. Bacali bi im tucete cvijeća, skandiralo se po 45 minuta i pljeskalo doslovno dok vam dlanovi ne utrnu. Nikad i nigdje nisam doživjela nešto slično, a proputovala sam čitav svijet. Je li danas tako, ne znam, nisam dugo bila u Moskvi, no to nikad neću zaboraviti - priča Saša. Zbog toga ju vijesti iz Ukrajine jako žaloste. - Rat je zlo za svakoga, i za napadnute, ali i za one koji napadaju. Nema strane koja može izaći kao pobjednik iz bilo kakvog rata. To što se danas događa izaziva neopisiv bijes, nemoć i tugu. Nažalost znamo da će ratova uvijek biti negdje, bliže ili dalje od nas. Čovjek se ne može i neće promijeniti. Normalni ljudi svoje mrakove mogu i znaju zauzdati, ali uvijek će biti onih čija će mračna strana u nekom trenutku izmaknuti kontroli i zlo će proklijati. Duboko se nadam da će se pronaći zajednički jezik i komunikacijski kanal za dobrobit obje strane - govori. Studij u Moskvi, nastavlja, potaknuo ju je da upiše kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
- Moskva je u tome odigrala veliku ulogu. Nakon ozlijede, vratila sam se tamo na još jednu godinu da završim stipendiju i slušala sam predmete koji su vezani za teatar poput ruske drame, povijesti umjetnosti, povijesti slikarstva, teatrologije, muzikologije, što mi je dalo široku umjetničku perspektivu. Kulturni život u Moskvi bio je opijajući. Zbog toga sam silno željela ostati u teatru pa sam se samo spustila s pozornice u gledalište. Ovom karijerom ću se, uostalom, moći baviti duže nego što sam mogla plesati. Da sam ostala balerina, već bih odavno bila u mirovini, a sada sam u najpotentnijim godinama - ističe redateljica. Ljubav prema teatru, dodaje, s godinama osjeća sve jače. - Teatar doživljavam kao detoksikacijski prostor od svega što nas vani okružuje i volim raditi predstave koje se direktno ne referiraju na stvarnost. Uostalom, ne postoji adekvatan odgovor teatra na ono što se upravo događa, a copy paste i neki komentar sa scene smatram jeftinom persiflažom i to me nimalo ne zanima. Imam svoj umjetnički put, kazališni libido koji žudi za katarzom od svega što osjećam kao duhovno zagađenje - definira svoj rad Saša Broz. Svih trideset godina stvaralaštva u teatru, provela je uglavnom bez stalnog radnog odnosa. - U stalnom sam radnom odnosu bila samo dvaput, dvije i pol sezone u kao ravnateljica u Istarskom narodnom kazalištu u Puli i dvije sezone kao ravnateljica opere u Rijeci. Ne znam zašto uvijek biram teži put, no kod mene je slučaj da me moja snažna intuicija nepogrešivo vodi u smjeru kojem trebam ići i koji osjećam da je dobar za mene. Natječem se sama sa sobom, dižem ljestvice, trudim se opstati u okruženju koje je sve nesigurnije - opisuje svoj put dramska umjetnica za koju često možemo pročitati da je ozbiljan kandidat za mnoge političke funkcije u kulturi. Na sve to ona kroz smijeh odmahuje rukom, no ipak joj postavljam joj pitanje hoće li se prijaviti na aktualni natječaj za pročelnicu zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. - Svašta sam do sad čula, da sam favoritkinja za intendanticu HNK Zagreb, ravnateljicu ZKM-a, Gavelle, SDP-ova kandidatkinja za ministricu kulture Zagreba... Vjerojatno će me u budućnosti spajati i s mjestom ministrice obrane. Moje ambicije idu u sasvim drugom smjeru, no nikada nisam otkrivala svoje planove pa neću ni sada. I ne, neću se prijaviti za mjesto pročelnice za kulturu, ta me funkcija ne zanima jer u njoj nema ni zrnce kreativnosti koja je meni životno važna - ističe Saša Broz. Slavno prezime njenog slavnog djeda ne promatra ni kao prepreku, niti kao olakotnu okolnost u svojoj umjetničkoj karijeri. - Sa svoje 53 godine, naučila sam živjeti s tim. Ponosna sam na svoje prezime i ponosno ga nosim. Kazalište je specifičan medij. U njemu prezime ništa ne znači, već pečat koji ostaviš svojim radom i koji nema veze s genetikom. Zbog toga se njime i bavim i zbog toga sam nakon baleta tu i ostala - ističe. O njenom slavnom djedu ispisane su knjige, snimani filmovi, tema je kako umjetničkog stvaralaštva, tako i dnevnopolitičkih prijepora. Međutim, ništa manje uzbudljive živote nisu vodili ni njeni drugi preci. Nedavno se tako pojavila priča o Sašinom drugom djedu Juliusu Kosincu za kojeg se, bez da su podastrti bilo kakvih dokazi, tvrdi da je stradao na Bleiburgu, a ista je informacija prenesena na Wikipediji Saše Broz. - Njegova žena, moja baka Ana, bila jedna divna i jako vrijedna žena koju sam obožavala. Mogu reći da me ona dijelom i odgojila jer je živjela s nama sve do mog odlaska u Moskvu. Juliusa, djeda po majci Miri, nažalost nikada nisam upoznala. Bio je domobran i stradao je 1943. Ubili su ga četnici kada se vraćao s fronte kući za Božić. Moja majka imala je oko dvije godine kad je djed Julius ubijen. Ne znamo gdje mu je grob. Podatke na Wikipediju može ubacivati tko i kako želi, a ne znam niti jednu osobu koja je drži relevantnim izvorom podataka. Evo ja ću staviti na Wikipediju da sam druga po redu u nasljedstvu za kraljevsku krunu u Ujedinjenom Kraljevstvu i vjerujem da ima budala koje će u to povjerovati kao što su neki povjerovali i u neistinu vezanu za mog pokojnog djeda - ističe ona. Filmski život vodila je i njena druga baka, Titova supruga Herta Haas koju je povijest zapamtila kao jedinu ženu koja ga je ostavila. - Jako mi je žao što se malo priča o tatinoj mami, mojoj baki Herti. Nakon što završim s režijom u Žar ptici, selim na par mjeseci u Maribor gdje ću režirati sjajan autorski tekst dramaturginje Maje Borin za mlade. Za mene suradnja sa SNG Mariborom nije samo stvar profesionalnog prestiža već ima i emotivnu pozadinu. Naime, moj pradjed, prabaka i baka su poznati Mariborčani. Hertin otac dr. Heinrich Alexander Haas bio je čuveni austrijski odvjetnik s advokaturom u Grazu i Beču. U jednom se trenutku preselio u Maribor, a svoju popularnost u Mariboru i Sloveniji stekao je jer je bio prvi odvjetnik koji je Mariborčane branio na njihovom jeziku u vrijeme kad je u Sloveniji njemački bio službeni jezik. Kao i on, prabaka Priska, čije je djevojačko prezime Schindler, bili su poznati i kao veliki humanosti. Pradjed po kojem smo moj tata i ja dobili ime bio je poliglot, tečno je govorio 12 jezika, a koristio se sa 22 jezika i osnivač je esperanta za naše područje - govori Saša Broz koja bi voljela da se priča o njenoj baki ekranizira. Ljubav Josipa Broza i Herte Haas, dodaje, zbilja je filmska.
- Često razmišljam o njihovoj ljubavi. To je senzacionalna priča koja se dogodila u turbulentnom vremenu kasnih 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Počinje u Parizu i otvara se prostor za sjajne zaplete - navodi Saša. Prezime bake Herte nedavno je uzela i njena kći Sara pred kojom je blistava budućnost likovne umjetnice. Kada je odlučila promijeniti prezime, veli, i ona i njen bivši suprug podržali su je u tome. - Prije dvije godine rekla je da se želi maknuti od tereta mog i Rankovog prezimena te da je odlučila uzeti bakino prezime Haas. Ranko i ja znamo što znači nositi teret poznatog prezimena, njegov je otac glumac Krešimir Zidarić. Podržali smo je jer smo osjetili da joj je došlo prirodno i da to ima smisla - objašnjava. Sara Haas zaposlena je kao scenografkinja u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a potpisuje i scenografiju za "Tajni dnevnik Adriana Molea". U kuloarima se pak priča da je Sara nevjerojatno talentirana slikarica čija platna oduzimaju dah. - Malo mi je bez veze da ju hvalim jer je Sara skromna cura, no zbilja sjajno slika. Trenutno ne stiže toliko slikati jer je angažirana i na drugim projektima, no sigurna sam da će se nakon Adriana zatvoriti u svoj atelje i početi pripremati slike za svoju četvrtu samostalnu izložbu - najavljuje ponosno Saša. Sara je rođena u njezinom braku s glumcem Rankom Zidarićem koji je potrajao šest godina. Usprkos tome, i danas su dobri prijatelji. S bivšim suprugom prije dvadesetak godina u Gavelli je režirala predstavu "Poljubac žene pauka", potresnu priču o ljubavi i prijateljstvu dvojice brazilskih zatvorenika, koju ističe kao jednu od svojih najvažnijih režija. - Prije nekoliko dana umro je glumac William Hurt zbog kojeg sam postavila taj komad. Igrao je glavnu ulogu u filmskoj adaptaciji romana i kada sam ga gledala, rekla sam Ranku da moramo to postaviti. Emociju koju je film kod mene izazvao nikada prije nisam osjetila. Ništa me nije dotaklo kao sudbina glavnog junaka Moline. Adaptaciju je za tri osobe radio je Vladimir Stojisavljević, a sjajne uloge napravili su moj bivši suprug, Senka Bulić i Dražen Šivak koji je za tu ulogu dobio brojne nagrade. Ta je predstava pomakla moje shvaćanje teatra - ističe Saša Broz koja voli reći da je njeno kazalište glumačko, a ne režijsko. Ono u čemu bi se u bliskoj budućnost voljela okušati je operna režija, otkriva. - Obožavam operu, no do sad sam postavila samo jednu "Svijetleći grad" Lhotke Kalinskog u HNK Ivana pl. Zajca. Volim dramaturgiju klasične glazbe, ali i vizualni okvir opere, njenu likovnost koje je u teatru sve manje. Voljela bi režirati u zagrebačkom HNK koji ima fantastičan Operni ansambl i vrhunski Orkestar - navodi.
TALENTIRANA UMJETNICA
