Ne kaže se uzalud kako sudbina piše najveće drame i stvara scenarije koji spajaju ili razdvajaju ljude.
Jedna takva priča o sudbinskoj dobroti, čiji će epilog ipak biti spajanje nekad pogubljenih konaca i spona, jest i priča sestara Žugaj iz 1999. godine, izbjeglica iz bivše Jugoslavije.
Kratak susret dogodio se na letu iz Amsterdama u Twin City gotovo prije dva desetljeća. Dvije sestre, raseljene ratom u bivšoj Jugoslaviji, zauzele su mjesta pored nepoznate žene i njezine prijateljice, za koju pretpostavljaju kako je nastanjena u Minnesoti u SAD-u.
Malo pomalo započele su razgovor s tom ženom. Starija sestra Vanja Žugaj, koja je u tom trenutku imala 17 godina, pričala je nepoznatim gospođama o svome djetinjstvu te o tome kako su pobjegli iz kuće, prešli granicu i otišli za u Mađarsku te uspjeli dobiti vizu za let iz Budimpešte u Sjedinjene Američke Države. Ajda Žugaj, koja je za mjesec dana punila 12 godina i nije govorila engleski, pomogla je jednoj od žena s njezinim pletivom. To je sve što je mogla učiniti za njih. Kad su se iskrcali iz zrakoplova, jedna od žena pružila je Ajdi omotnicu i zamolila ih da je ne otvore sve dok njih dvije ne odu. Unutar omotnice nalazila se napomena napisana rukopisom na tiskanici Holiday Inn hotela. “Za djevojke iz Jugoslavije. Žao mi je što je bombardiranje vaše zemlje izazvalo probleme vašoj obitelji. Nadam se kako će vaš boravak u Americi biti siguran i sretan za vas. Dobrodošli u Ameriku. Dopustite nam da vam pomognemo. Prijateljica iz zrakoplova Tracy”.
Nepoznata gospođa Tracy iz zrakoplova zaključila je tekst svoje poruke simbolom srca.
Također, u omotnici su se nalazili novčanica od 100 dolara i nakit, točnije par zlatnih naušnica.
Čim su stigle u Ameriku, Ajda i njezina sestra otputovale su u Iowu kako bi se pridružile svom bratu.
Ayda se rado prisjećala omotnice s dragocjenim simbolom pažnje u teškim trenucima.
“Doista nam je mnogo značilo i bilo veoma važno”, kazala je Ayda. “Nakon što smo doživjele i vidjele toliko loših stvari, bila je to gesta koja nam je udahnula nužan dah života kako bismo mogle opet vidjeti nešto dobro i pozitivno.”
Tih 100 dolara bio je jedini novac koji su imale za ljeto 1999. Odlazile su uglavnom u trgovinu da bi sebi kupile palačinke i Coca-Colu. To je bilo jedino što im se činilo poznatim. Sve ostalo izgledalo im je čudno i strano. Snalazile su se kako su znale i kombinirale za hranu, uglavnom palačinke i Coca-Colu. Ponekad bi ih posjetio brat i donio im piletinu i to je vjerojatno bilo jedino što su imale za prehranu. Nakon tri mjeseca smještene su u jednu obitelj. Ayda je svladala engleski jezik i počela se prilagođavati životu u novoj zemlji i novoj okolini.
Godinu dana poslije njih pridružili su im se i njihovi roditelji. Jednog dana otac je zatvorio oči i pokazao prstom u kartu. Sudbina je htjela da prst ode na New York. Obitelj se s dva kovčega i 500 dolara u džepu preselila na Staten Island. Uslijed stalnih selidbi i premještanja, omotnica se izgubila. Aydi je danas 31 godina, govori četiri jezika i ima diplomu političkih znanosti, a njezina starija sestra je anesteziologinja.
Godinama kasnije pronašla je pismo nepoznate žene i odlučila je pronaći, no to se pokazalo izuzetno teškim pa je pismo objavila i na internetu. Pretpostavlja da žena još uvijek živi u SAD-u u Minnesoti, a sve što želi je zahvaliti joj na dobročinstvu. “Želim joj reći koliko je imala pozitivnog utjecaja na moju sestru i mene. To je bilo prvo što smo doživjele u Americi, ljubaznost dvoje ljudi koji su čuli našu priču”, zaključila je ona.
