BiH još uvijek potresaju slučajevi djece nestale 1992. godine. Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić” te je godine krenuo konvoj s djecom prema Italiji. Tamo je nestalo 46 djece. Bilo je to ratno vrijeme. Do danas su roditelji pronašli njih desetak u udomiteljskim obiteljima, za ostalima se još traga, piše Večernji list BiH.
“Siročad rata” naziv je specijala koji je nedavno emitiran na TGR-u Rai u Italiji.
- Još neriješena drama. Djeca spašena iz rata postaju siročad pored svojih bioloških roditelja u kaotičnom razmještanju tijekom rata i poslijeratnom razdoblju. Danas su svi oni Talijani, sretno posvojeni. Ipak, sretni nisu njihovi biološki roditelji koji su proživjeli i dan danas proživljavaju dramu – navedeno je u emisiji.
Upitno je hoće li ikada više sresti svoju djecu i dobiti vijest o njima jer većina te djece ne zna ništa o svom podrijetlu, ne zna da ih kilometrima dalje netko čeka, da svaki dan njihovih majki završava suznim očima uperenim u njihove fotografije, a jutra počinju nadom u ponovni susret. Upravo ta nada pomogla je Sarajki Hiriji Ljuši da preživi punih 26 godina bez dvojice svojih sinova, ne znajući njihovu sudbinu. Jedino što joj je rečeno te davne 1992. jest da su njezini sinovi, tada četverogodišnji Alen i šestogodišnji Amer, u Italiji. Nakon 26 godina plača, strepnje i boli ovih dana je dobila sretnu vijest. Njezina djeca živa su i zdrava. Sada su Talijani i žive u Italiji, a nje se, kao ni rodnog kraja, ne sjećaju. Hirija nikada nije dala dozvolu da djeca odu u Italiju. Tog ljeta 1992. njezin muž Kemal bio je na bojištu, a ona teško ranjena na liječenju u bolnici u Sarajevu. Na liječenju je bila mjesec i pol dana, a kada je izišla iz bolnice, rečeno joj je da su njezina djeca u domu “Ljubica Ivezić”.
Kada je pokucala na vrata doma, uslijedio je novi šok. “Rekli su mi da su djeca u Italiji, da ih je odveo neki Duško Tomić, plakala sam, prijetila. Došla je policija. Kamenom sam razbila staklo na vratima doma kad su mi zatvorili vrata i tjerali me da idem kući govoreći kako ne znaju što je s mojom djecom”, kroz suze priča ova potresena majka. Zahvaljujući talijanskom novinaru Andrei Oskariju Rossiniju, koji već godinama prati priču o “Siročadi rata”, Avaz je u rujnu objavio priču o Ameru i Alenu te njihovu rođaku Kenanu koji ih je cijelo vrijeme tražio. Kenan je tada otkrio kako se Amer sada zove Luka, a da Alenu posvojitelji nisu mijenjali ime.
Igrom slučaja, priču o Hirijinim sinovima na internetu je pronašla unuka njezine susjede koja je potom stupila u kontakt s talijanskim novinarima. “Dolazio mi je i novinar Andrea, dali su mi novac da izvadim putovnicu, a sada čekam da me pozovu u Italiju na susret s djecom. Alen me ne prihvaća, a Amer/Luka mi je već poslao nekoliko pisama u kojima piše da zna koliko sam patila i da me želi što prije vidjeti”, priča Hirija koja je u ratu izgubila muža i dvije kćeri.
Naime, odmah po dolasku u Italiju dječaci su razdvojeni te su ih posvojile različite obitelji. Ipak, obojica žive u Lombardiji. Inače, u spomenutoj emisiji “Siročad rata” istaknuto je kako je to priča koja vraća sjećanja na opkoljeno Sarajevo, ali i otvara sumnje o ilegalnoj trgovini djecom zbog ilegalnih posvajanja prerušenih u humanizam.
