Problem je širi i kompleksniji od jednog novinskog članka, ma koliko urednici bili dobrohotni u pogledu prostora jer pitanje autohtonih sorti povrća i voća je egzistencijalno, samo naoko nebitno pitanje, međutim, zadire u sve pore života. Kroz njega se sagledavaju tradicija, gastronomija, kulinarstvo, prepoznatljivost, postojanost, sigurnost, gospodarski vitalitet..., pišeVečernji list BiH.
Da nije mala stvar imati svoje sjeme, svoju sortu, svoju “bir”, dobar primjer je francuska pokrajina Champagne s čijim se nazivom praktično identificiraju svi pjenušci u svijetu, svi su oni na kraju krajeva “šampanjci” pa taman s tom pokrajinom i s tamošnjim sortama loze ne imali nikakve veze.
Po pitanju loze, Hercegovina još stoji kako tako jer pravi Hercegovci koji drže do svoga digniteta, zimi će nazdraviti s čašom blatine, koju je obožavao i Agramer Miroslav Krleža, da razdrmaju živce, a ljeti kao sječivo prodornom žilavkom, umjesto sladunjavih i kiselkastih vina s tuđih strana. Kažemo da je situacija podnošljiva jer se blatini i žilavki priključuje žareći trnjak, a tu je i vranac.
Za razliku od loze, situacija s krumpirima je posve drukčija. Dovoljno je samo pročitati nazive sorti – anais, carrera, jerla, desire, aladin (valjda u zemlju nosi svijeću), kondor, adora, rivijera, viktorija, laura... Ni traga autohtonim školjavcima, rankama, polurankama, crljencima, bilaćima, brzozorima, runjavcima! Sve je to izumrlo i zaboravljeno, stigle su nove rodnije sorte koje su uz to i veliki biznis. Dok se od postojanih domaćih sorti sjeme moglo prenositi iz godine u godinu, hibridna sjemena moraju se nabavljati svake godine, što će reći da smo vlastite sorte unapređivali, mogli smo puno jeftinije proći.
Pomoći domaćoj proizvodnji
- Moram reći da se domaća proizvodnja sjemena i sadnog materijala uopće ne vrednuje od organa vlasti i ona je simbolična. Trenutačno imamo od 5 do 10 posto sjemena pšenice za potrebe Federacije BiH, a ostalo se sve uvozi. Što se tiče sadnog materijala, ugašeno je deset rasadnika, naročito je veliki problem u proizvodnji sjemena krumpira. Mi smo imali nekih petnaestak proizvođača, sada imamo samo jednog u Glamoču, to je jedna minimalna proizvodnja. Znači, sve se svelo na uvoz jer se domaća proizvodnja uopće ne potiče - ističe mr. Zaim Elezović, tajnik Udruge sjemenara i rasadničara Federacije BiH te naglašava:
- Tražili smo da se napravi ambijent koji bi pomogao da se razvije domaća proizvodnja, sjemena i sadnog materijala, makar za 70 posto naših potreba, ovako sve se uvozi i ne znamo kakva je kvaliteta toga. Vjerojatno je lošiji nego naš. Mi imamo resurse, i ljudske i ostale, materijalne preduvjete za domaću proizvodnju, ali nema razumijevanja, nema volje - kaže Zaimović.
U traganju za autohtonim sortama put nas je odveo u plodne Višiće, naselje s najviše plastenika, ne samo u čapljinskoj općini, nego i u Bosni i Hercegovini. Međutim, u razgovoru s Marijanom Brajkovićem, direktorom poljoprivredne zadruge “Matica” doznali smo da se i u tom, uvjetno rečeno, poljoprivrednom raju, sačuvalo malo toga od autohtonosti. Ipak, postoje dvije iznimke, to su domaća paprika tzv. čapljinka i paradajz jabučar.
- Sjemena su sačuvali pojedinci, ali to je još uvijek nedovoljno da bismo zaključili da su autohtone sorte opstale. Zapravo, mi i ne znamo koliko su one autohtone, to bi trebalo tek istražiti. Obje sorte drži tržište. To je posebice vidljivo kod domaće paprike koju preferira tržište na štetu hibridnih sjemena. Ukusom, oblikom i veličinom idealna je za punjenje, za razliku od krupnih hibrida - naglašava direktor Brajković.
Dakle, u trenutku kada je bila skoro zaboravljena, totalno potisnuta od tzv. istarskih sorti i američkih hibrida, domaća paprika se vratila, međutim, sjeme nitko ne proizvodi, o tome brinu sami proizvođači, što je dugoročna opasnost od izumiranja. Brajković cijeni da je riječ o modificiranoj mađarskoj sorti soroksari, tzv. baburi, koja je preko Makedonije stigla do Hercegovine, gdje je prilagođavajući se uvjetima, dobila nove osobine.
Zanimljiv je slučaj i paradajza jabučara, riječ je o sorti krupnih plodova, nepravilnog oblika, ali mesnatoj i ukusnoj, po čemu je i dobio naziv. Ovu sortu od izumiranja spasilo je, također, tržište. Izgleda da su nostalgični kupci, umjesto hibrida koji daju toliko tvrde plodove da se njima mogu zabadati čavli, poželjeli povrće svoga djetinjstva. Malo pomalo, Hercegovina sve više cijeni jabučar, koji je u pravilu za trećinu skuplji od hibrida, ali kupci bar znaju što jedu. To što se domaća paprika i jabučar pomalo vraćaju, ne znači da su opstali. Za to bi trebalo zasnovati organiziranu proizvodnju sjemena koje bi se pakiralo i prodavalo u trgovinama umjesto hibrida.
Bolji poznavatelji ukupne problematike u sjemenarstvu pa i rasadničarstvu tvrde da sa sjemenima, koja jasno svojim preobrazbama utječu na povećanje prinosa, a time i ekonomske dobiti, stižu i bolesti. Jednostavno, veliki proizvođači sjemenskog materijala mogu što hoće na tržištima poput bosanskohercegovačkog.
S druge strane, s novim hibridima dolaze nove bolesti koje su pogubne za autohtone sorte. Slikovito bi se moglo reći da se autohtonim sortama pri sudaru s hibridima događa poznati sindrom “Indijanaca”, jednostavno, neotporne su na nove bolesti kao Indijanci na alkohol te ubrzano nestaju.
Nebriga društva
Na osnovi tragova rimske kulture (nalazi iz Ville Rustice), Marijan Brajković ističe da su sa šireg prostora oko Hutovog blata nestale osnovne kulture – autohtona pšenica, trešnja crnica i vrba. Zanimljivo, stara hercegovačka trešnja izrazito crnih plodova, može se još pojedinačno naći u neumskom zaleđu i sjeveroistočnim padinama biokovskog masiva.
Dojam je da se svojih autohtonih sorti najlakše odriču Hercegovci. Tako se u Dalmaciji još može naći, u Hercegovini zaboravljeni, bob, smokve crnice pa i trešnje. Slično je i u dijelovima Bosne. Nedavno smo u Fojnici na tržnici sreli prodavačicu presadnica povrća koja je nudila čak 14 sorti (?) rajčica. Uz svaku skupinu rasada na kartonu je stajalo ispisano koja je sorta. Neke od njih su se oblikom lista bitno razlikovale od rajčica koje se danas uzgajaju u Hercegovini, primjerice tzv. egipatske...
Uz one uobičajene o nebrizi društva za svoju baštinu, ovom temom mogli bi se pozabaviti i sociolozi. Naime, nekada su glavni čuvari tradicije, kada su u pitanju sjemena, bile žene.
Smatralo se da je to lakši, tj. ženski posao, a žene, majke, a posebice bake današnjih generacija to su radile s velikom pažnjom znajući da od sjemena ovisi iduća žetva, a s njom mnogo toga, od tradicije do zdrave prehrane.
