Kakve god bile neuobičajenosti u Gabeli i oko Gabele, ne mogu proći, a da se ne spomene Robert Salinas Price, meksički homerolog i hotelijer koji je u knjizi "Homerova slijepa publika" 1985. godine iznio teoriju kako se ovo područje sa svojim zemljopisnim značajkama uklapa u drevnu priču o Troji, piše Večernji list BiH. Ovaj reportažni zapis nije nastao zbog Pricea i Troje, nego slučajne informacije o slanom vrelu u podnožju brda Velika gradina visokog 169 metara. Sada to brdašce zbog kultivacije ne sliči na sebe, šikaru i draču zamijenile su masline, šipci, smokve i smilje, ali Slana draga je ostala, a i s njim novinarska znatiželja.
Poljski prolaz
Društvo na tom putu bijaše Vinko Herceg, ljubuški istraživač, inače arheolog amater. Od poznanika iz čapljinskog naselja Gorica čuli smo da bi nešto više o tome mogao znati Ibro Čolaković iz naselja Dolac, koje se nalazi zapadno od Velike gradine. Kako nije lako naći poljski prolaz za Dolac, jedan od mještana ponudio se da ga odvezemo oko petsto metara, on će nam pokazati put, pa da ga vratimo do mjesnog kafića i nastavimo svatko svojim putem. Tako i bi, s tim što smo povjerovali u dobronamjerne savjete da je put do Ibrine kuće za automobile nepodesan, pa je bolje auto ostaviti odmah iznad Goričkog polja, a ostatak propješačiti. Kako smo se najavili dan prije, Ibro nas je domaćinski dočekao sirom i rakijom, pričali smo o svemu i svačemu, potvrdio je da postoji baš slani izvor.
"Ima oko njega izvora slatke vode, i to nisu daleko, ali taj jedan je slani. Kako to može biti, kako se voda ne pomiješa, to bih volio znati. Od starijih sam slušao da je Austro-Ugarska dotle planirala napraviti prugu za neke potrebe. E, sad, jesu li oni nešto ispitivali, bi li tu moglo biti neko lječilište ili neka sol u dubini, o tome vam ništa ne bih mogao reći. Tko zna jesu li stari o tome nagađali prije, dok se sijelilo, ili u tome ima neke istine, ni to ne znam. Samo znam da je voda slana. U posljednjih tridesetak godina ova slatka vrela su oslabjela, valjda je Neretva opala, a to slano nije. Ima tu u blizini i dobra ledina. Dok sam imao ovce, znao bih posjediti, ali godinama nisam išao pa ne znam kakvo je stanje - kaže uz osmijeh Ibro koji nas je uputio prema kultiviranom zemljištu na Velikoj gradini jer, reče, "u Slanoj dragi možete zapasti u šikaru,pa se nećete iščupati".
Gabeosko blato
Slijedeći Ibrine upute, zaobišli smo Slanu dragu i strminom se spustili do ledine. Vrelo smo brzo pronašli, kušali vodu, stvarno je slana. Dalmatinci bi rekli - boćata. Kušali smo nekoliko puta - okus isti. Okolo tog vrela sasušena trska, valjda zauzme prostor kad se izdašnost vode ljeti smanji, pa onda kada slano vrelo ojača, jednostavno je sol uguši. Vrelo je na rubu Gabeoskog blata koje je u ovom dijelu godine nalik moru trske. Uočili smo po kukuruznim mamcima ili hranilištima da to mjesto posjećuju jedino lovci, možda i koji ribolovac zaluta jer moglo bi u tim virovima biti i jegulje. Gledali smo i dvojili otkuda slano vrelo. Po toponimu Slana draga, jasno je da to nije od jučer, da nije ni posljedica klimatskih promjena, nego da je tu od pamtivijeka. Kao ni Ibro, nismo na to pitanje imali odgovora, pa smo u pomoć pozvali ljubuškog homerologa Krešu Vujevića koji je spremno odgovorio da Homer zaista pjeva o vrelu. Za manje od pet minuta gospodin Vujević nam je odgovorio da je to iz drugog pjevanja "Ilijade", stihovi 305 – 319.
