Akcija “Oluja” i dolazak Hrvatske vojske na granicu BiH kod Bihaća značio je spas za 140.000 ljudi koji su bili u okruženju 1201 dan. Legendarno rukovanje Miroslava Tuđmana i Atifa Dudakovića je trenutak koji je ušao u povijest. Što je to onda značilo i što to znači danas, za Večernji list otkriva prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.
Od vašeg rukovanja s Atifom Dudakovićem prošle su 22 godine. Što se događalo tih dana?
- Oluja je vojno-redarstvena akcija koju je Hrvatska poduzela nakon što su iscrpljene sve diplomatske i političke opcije. Pobunjeni Srbi ni pod kojim uvjetima nisu pristajali na mirnu reintegraciju, a s druge strane, stigao je neposredni poziv tadašnjeg načelnika Bihaća da im pomognemo. Molio nas je da ih spasimo jer su imali oko 140.000 ljudi u okruženju. Srbi su pokušavali zauzeti taj dio BiH kako bi postigli kontinuitet teritorija. Ono što je bitno napomenuti je da je Alija Izetbegović četiri godine odbijao potpisati vojni sporazum i vojni savez s Hrvatskom. Hrvatska je još od sporazuma iz lipnja 1992. nudila Izetbegoviću ruku suradnje. Tek kada je došao ovaj vapaj iz Bihaća, Izetbegović je u Splitu, osam dana prije početka Oluje, potpisao vojni sporazum s Hrvatskom.
Znači, apel iz Bihaća ubrzao je akciju “Oluja”?
- Razlog što se ubrzalo s početkom Oluje bio je poziv iz Bihaća da ih spasimo. Oni su bili u okruženju više od 1000 dana. Kada smo prešli zajedno s Dudakovićem da bh. stranu, dočekale su nas iznimno teške slike. Ti ljudi nisu imali ništa. I Bošnjaci i Hrvati. Bili su izgladnjeli, iscrpljeni, strašne slike. To bismo svi trebali zapamtiti.
Spriječili ste novu Srebrenicu...
- U puno većim razmjerima. Oluja nije samo oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija nego i sprečavanje genocida mnogo širih razmjera nego što je to bila Srebrenica. Da je Alija Izetbegović potpisao vojni sporazum 1992. ili 1993. godine s Hrvatskom, sudbina BiH i okupiranih područja u Hrvatskoj bila bi sasvim drugačija.
Sve glasnije se govori o inicijativi da se podigne spomenik na tome mjestu kao podsjetnik na te događaje?
- Treba li spomenik podići, to je stvar političkih struktura. Prvenstveno u BiH, a zatim i u Hrvatskoj.
Rekli ste da je Izetbegović četiri godine odbijao potpisati sporazum o vojnoj suradnji s Hrvatskom. Koji su bili razlozi?
- Oni su vrlo očiti. Ovih dana izlazi moja knjiga “Druga strana Rubikona” gdje se govori i o političkim strategijama Izetbegovića. On nikada nije htio priznati da su nacionalni interesi sva tri naroda legitimni, da su narodi suvereni i imaju jednaka prava u BiH. Da je pristao na taj vojni sporazum, to bi automatski značilo priznati ravnopravnost Hrvata u BiH...
Na kraju su Hrvati ravnopravni u BiH, ali samo na papiru. Praksa je neka druga priča...
- Ravnopravnost u političkom smislu znači da su sva tri naroda suverena. To znači imati paritete u vlasti. Alija Izetbegović i njegova politika izrijekom kažu da konstitutivni narodi nisu suvereni i on kaže da ne želi priznati paritet u vlasti ni Hrvatima ni Srbima.
Prije 22 godine spasili ste 140.000 ljudi, a danas službeno Sarajevo želi Hrvatsku proglasiti agresorom na BiH. Kako to komentirate?
- Priča da je Hrvatska bila agresor na BiH je za malu djecu. U BiH su dolazili dragovoljci iz Hrvatske, nikada cijele postrojbe. U izvješćima UNPROFOR-a stoji kako te dobrovoljačke postrojbe nikada nisu imale zapovjedništvo u BiH. Kakva je onda to agresija ako te vojne snage nemaju zapovjedništvo? S druge strane, ono što moram reći, pod jednakim uvjetima su i muslimani iz Hrvatske vojske odlazili u postrojbe Armije BiH. I njima su bili zamrznut status i primanja, a kada su se vratili, imali su prava kao i svi ostali pripadnici HV-a. Hrvatski dragovoljci nikada nisu bili koncentrirani u jednu postrojbu, nego su išli tamo gdje im je bio dom. To se jako razlikuje u odnosu na muslimansku stranu koja je imala, primjerice, mudžahedinske postrojbe s ljudima iz arapskih zemalja i njih je bilo dva do tri puta više od hrvatskih dragovoljaca. I još su imali blagoslov službene bošnjačke politike, a nitko iz međunarodnih krugova nije problematizirao to pitanje...
Ti su ljudi i danas u BiH...
- Tek nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma službena politika je bila prisiljena otkazati im dobrodošlicu u roku od 30 dana. Izetbegović je to prekršio i rekao je kako to nije u skladu s moralom muslimana i da dobrovoljcima iz arapskog svijeta ne mogu otkazati dobrodošlicu.
Smatrate li da bi kroz presudu Jadranku Prliću i ostalim bh. Hrvatima Hrvatska mogla biti proglašena agresorom na BiH? Može li ta presuda poništiti sve ono od prije 22 godine?
- Presuda haaškoj “šestorci” nema korelacije s Olujom. Osim toga, ne vjerujem da će se konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu održati. Jednostavno je suludo da se Hrvatsku proglasi agresorom na BiH. S druge strane, BiH se ne bi održala ni 2-3 mjeseca 1992. godine da nije bilo Hrvatske. Tada je velikosrpska mašinerija krenula, a sva humanitarna i vojna pomoć BiH išla je preko Hrvatske. Nemojmo zaboraviti da su postrojbe Armije BiH 1992. godine formirane u Hrvatskoj, da im je sve oružje išlo preko Hrvatske, čak i u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba. I Predsjedništvo BiH i Vlada BiH zajedno s obiteljima bili su u Hrvatskoj i djelovali s hrvatskog teritorija. Nekoliko stotina tisuća Bošnjaka je bilo smješteno u Hrvatskoj. Nisu imali tu mogućnost u Srbiji. I sada pričati o agresiji. Takve bedastoće mogu zagovarati samo krajnje neobjektivni ljudi.
Kako je moguće da nakon akcije Oluja, nakon što je Hrvatska spasila i BiH, spriječila novi genocid, Dayton izrodi ovakvu BiH? Zar Hrvatska nije mogla nešto više učiniti po tom pitanju?
- Hrvatska Olujom nije riješila samo hrvatsko pitanje nego je imala regionalni značaj. Nažalost, snaga Hrvatske u međunarodnim krugovima nije bila dovoljna da Dayton bude drugačije napisan. On je odlučen na nekim drugim adresama. Znamo da Dayton nije samoodrživo rješenje, ni trajno, ali moram reći kako Hrvatska nije kriva za to, nego međunarodni čimbenici. Mi nismo imali toliko utjecaja da odlučujemo o tim pitanjima. Oluja je donijela mir, stabilnost i bila je pretpostavka da se dođe do političkog rješenja.
Kada gledate danas s distance, jesu li Hrvati pogriješili kada su prihvatili ovakva međunarodna rješenja?
- Svi planovi međunarodne zajednice su istinski bili prihvaćeni od Hrvata u BiH, dok su druge dvije strane bile te koje su ih odbijale ili su ih iz taktičkih razloga prihvaćale, a poslije ih nisu provodile. Izetbegović je dao jedan intervju za Radio Slobodna Europa. Novinar ga je podsjetio da je on potpisao Cutileirov plan, na što je Izetbegović odgovorio da u politici postoje taktike i strategije. - Iz taktičkih razloga smo to potpisali jer je to bio uvjet za međunarodno priznanje, a bez međunarodnog priznanja BiH bi imala građanski rat. Zato smo to potpisali. Iz strateških razloga za Muslimane to nije dolazilo u obzir jer kantonalno uređenje BiH nama ne odgovara - rekao je tada Izetbegović.
Znači, Izetbegović je djelomično zaslužan što danas imamo Republiku Srpsku umjesto države s kantonima?
- Kada sa sadašnje pozicije to gledamo, znači - da je Alija Izetbegović pristao na kantonalno rješenje, na što je Karadžić pristao, ne bi bilo rata, tih žrtava, a s kantonima, bez Republike Srpske, bilo bi puno više mira, zadovoljstva i mogućnosti razvoja nego što je to sada slučaj. Ovo što ima BiH ne postoji u svijetu. Imate dio države koji se naziva Federacija, a drugi Republika. To nigdje na svijetu nema.
