Biokovo gleda s jedne strane, a Vran i Čvrsnica s druge, dok jezero Krenica i rijeka Matica miruju u utrobi svojih Gruda i rasplinjuju maštu svojim pričama iz davnina. Ta nam rečenica pada na pamet dok dolazimo na Cere, na 11. Tolića susrete, gdje je susret onih u matici i iseljenih, a koji snivaju snove o trajnom povratku u rodni kraj, piše Večernji list BiH.
Stoljetna stabla
Kuća je sve više obnovljenih, za život pripremljenih i dođe se, prenoći se koji put, a onda opet svatko u svoju sredinu - u Zagreb, Rijeku, München i drugdje gdje se živi novi život, gdje se radi da bi se mirovinu zaradilo. Ovogodišnji susreti počeli su, a gdje drugdje nego na Starom Zorića groblju, gdje grudski župnik fra Stanko Pavlović svake godine održi svetu misu i posebno emotivno vrati svoje vjernike u prošlost, oživljavajući im sliku starih, već pokojnih roditelja koji su u mislima tako živi, zatim prijatelja i poznanika, nekih putova danas zaraslih, poljoprivrednih zemljišta odavno zapuštenih. - Zahvalni budimo za svoj korijen, pleme, roditelje, kuću, djecu, sadašnjost i budućnost. Poimence i zajednički zahvalimo i molimo. Kad se vi sjetite i usporedite živote svojih starih i pokojnih roditelja, djedova i baka, neusporediv je njihov život s lakoćom našega. Zahvalimo Bogu što su, iako im je bilo teže i nezgodnije, ostali uspravni i ispravni - poručio je grudski fratar dok su Tolićani iz svih krajeva slušali što im to poručuje. Nakon toga krenulo se u Jazvinku, nekoć punu života, a danas živu isključivo za Tolića susrete. Dok zvecka kamen pod nogama, a iz stoljetnih stabala dopire zvuk domaćih kukaca, pita se čovjek je li igdje iz ove ljepote trebalo ići. Nažalost, u onim vremenima sve je bilo daleko i nedostupno, a danas je dovoljna koja minutica i čovjek se nađe u samom središtu Gruda, a ako je čovjeku i do opuštanja, manje je od satak do planine, manje od satak do mora. Sve je tu. Dok objedujemo domaći grah i roštilj, Jerko nam iznosi podatke o ovogodišnjim susretima na Cerama, u Tolićima. - Od jedne kuće u Tolića koji ovdje živimo, moja žena Mira i ja, nas ovdje svake godine dođe 150-200 Tolića iz Vrućica, Zagreba, Rijeke, Njemačke, tu su i Spajići - kaže Jerko dok za stolom idemo u prošlost, onu u kojoj su susreti bili svakodnevni, rad od ranoga jutra do mraka, a sve to isprepleteno druženjem i razgovorima. Uvjeren je Jerko i da su Tolića susreti motivirali ovakvu "zagrijanost" iseljenih za rodnim krajem. - Kad su počeli prvi susreti, kad nas se spontano okupilo nekoliko mladića da bismo nešto pokrenuli, bio je tu među prvima Zdenko Tolić-Jurkić, koji je s bratom Ivicom prvi počeo obnavljati kuću, poslije su za njima krenuli i drugi. Brnadušića kuća se 2012. urušila od snijega, sad je obnovljena i fugirana, novi je krov. Obnovljene su kuće i Bajilovića, Karamatušića, Dudića, Antarovića, Begušića, Škadije, Matejića... Nema kuće koja nije obnovljena, možda jedna-dvije. Ali da nije bilo Tolića susreta, ne bi se sve to dogodilo. Bilo je i silne djece Brnadušića koja su tek prohodala, ništa im nije bilo teško - kaže. Upozoravaju Tolići i na neke zanimljive činjenice. Prošlih dana otkrivene su biste zaslužnima iz Posušja, a među njima i Benjaminu Toliću, hrvatskom književniku, diplomatu, prevoditelju i publicistu. Istina je da je on od posuških Tolića, no majka mu je Vrlić s Cera, tako da i u njemu ima te grudske krvi.
Vaterpolist, nogometaš...
Zatim je fokus na sportašima poput Josipa Vrlića, vaterpolista koji je osvojio sve što se osvojiti da, a trenutačno je hit i Marko Tolić, koji igra za Slovan iz Bratislave, a dojma smo da bi sad bio itekakvo pojačanje da je ostao u Dinamu, čiji nastupi trenutačno ne zadovoljavaju navijače. A Tolići su uspješni i u mnogim drugim sferama. Kako se dan bližio kraju, u Tolićima je bilo sve veselije, broj ljudi se samo povećavao na ovoj visoravni koja krije mnoge čari i ljepote.
