Kako je Tito reagirao kada su mu rekli da mu moraju amputirati nogu? Da li je zahtijevao poseban tretman? Da li je u bolnici bio predsjednik koji naređuje, ili pacijent koji se slaže s odlukama liječnika? Je li politika umiješala prste u liječenje prvog čovjeka bivše Jugoslavije? Da li je Josip Broz doista umro 4. svibnja, 1980. godine ili mnogo ranije? Odgovore na ta i niz drugih pitanja, saznali su novinari Večernjeg, kojima je, gotovo dva desetljeća nakon Titove smrti, tajne posljednjih dana njegova života otkrio doc. dr. Jože Drinovec, jedan od dvadesetdvojice liječnika koji su brinuli o Titu posljednjih 122 dana njegova života.
Kada se, početkom 1980. godine, zdravstveno stanje Josipa Broza Tita pogoršalo, liječnici su odlučili da je nužno bolničko liječenje. Iako je za njega uvijek bio spreman apartman na beogradskoj Vojno-medicinskoj akademiji, Tita su, 3. siječnja, smjestili u ljubljanski Klinički centar. Gotovo od dana kada je svoj predsjednički ured zamijenio bolničkom sobom, mediji su, svakodnevno, tijekom četveromjesečnog liječenja, objavljivali vijesti o Brozovu zdravstvenom stanju.
No, priopćenja liječničkog konzilija bila su toliko štura da, ni između redova, nije bilo moguće “pročitati“ što se uistinu događa unutar četiri zida Titove bolničke sobe. Nagađalo se, pretpostavljalo, špekuliralo... I dok su jedni bili uvjereni da će se Tito oporaviti, drugi su sumnjali da tadašnji predsjednik Jugoslavije već odavno nije živ. Vrijeme je pokazalo što je točno, demantiravši i jedne i druge.
„Datum smrti je točan, no Tito je bio klinički mrtav 75 dana!“ „Godinama se nagađalo da je Tito umro puno prije 4. svibnja 1980., no, s medicinskog stanovišta to nije točno. Tog dana, kada je umro, bio sam, prije podne, kod njega. Previo sam ga i obavio uobičajene radnje te otišao. Tijekom dana doznao sam da je umro. Dakle, dan smrti sigurno je točan, a što se sata tiče, objavljeno je kako je smrt nastupila u 15.05 sati, tu možda ima nekog odstupanja“, tvrdio je, doc. dr. Jože Drinovec. Prisjetio se kako je morao prekinuti odmor i skijanje s obitelji da bi se priključio tadašnjem liječničkom konziliju. Tog 17. veljače 1980. upoznao je predsjednika Jugoslavije, kratko su popričali, no već idućeg dana Tito je izgubio svijest i više se nikada nije probudio.
„Potkraj siječnja 1980., bio sam s obitelji na skijanju u Austriji. Nazvali su me, jer su Titu počeli otkazivati bubrezi te je određeno da se liječničkom konziliju priključi i moja ekipa iz Centra za dijalizu. Kada su me prvi puta predstavili Titu, nasmiješio se i rekao 'Ovaj je mlad!'. S njim sam tada kratko razgovarao, a već idućeg dana više nije bio pri svijesti“, prisjeća se dr. Drinovec, koji je tada bio predstojnik Centra za dijalizu. Dodao je kako su, u noći, sa 17. na 18. veljače, on i dr. Radovan Kveder na Brozovoj podlaktici napravili otvor za dovoljan protok krvi. Iako takvih informacija u priopćenju za javnost nije bilo, već 18. veljače, ujutro, Tita su priključili na aparate - najprije na aparat za dijalizu, a potom na aparat za disanje. Aparati su mu, kako je rekao liječnik, održavali život, sve do smrti, 4. svibnja 1980. godine.
„Titova stalna ovisnost o aparatu za disanje i svakodnevna dijaliza, odnosno stalno priključenje na umjetne bubrege, sami po sebi govore o tome da je to bilo vrlo zahtjevno stanje. Broz je bio klinički mrtav i s pomoću aparata umjetno mu je održavan život punih 75 dana“, objasnio je dr. Drinovec. Prisjetio se i kako su ga nerijetko pitali je li Josip Broz zapravo umro mjesec, ili čak dva mjeseca prije, te je vrijeme, do objave smrti, proveo u hladnjaku, jer se, iz političkih i sigurnosnih razloga, to moralo držati u tajnosti.
„Na sve takve i slične upite moj je odgovor uvijek bio da politička medicina ne postoji, ali da je moguća politička zlouporaba medicine. Ako je u cijelom postupku bilo igdje išta političkog, onda je to bilo upravo u priopćenjima za javnost koja su tada pisali stariji kolege, stalni Titovi liječnici. No, u pripremanju tih priopćenja nisu sudjelovali političari, koji su tada posjećivali Klinički centar“, rekao je liječnik iz Titova konzilija. „U liječenju Tita politika nije imala riječ!“
Političari su, prisjetio se Večernjakov sugovornik, povremeno dolazili na liječničke, stručne sastanke i pitali ih za mišljenje.
„Htjeli su znati kakva je naša prognoza, a prognozu smo zapravo znali svi, s tim da smo mi, mlađi liječnici iz ekipe, pri tom bili prilično realni, dok stariji, sve do kraja, nisu prihvatili našu ocjenu po kojoj pozitivan ishod više nije bio moguć. Ponajprije morate znati da smo, o tome kako će se Broz liječiti, odlučivali isključivo mi, liječnici. U tom je odlučivanju utjecaj starijih kolega postao relativno slab, od trenutka kada je liječenje postalo stvar intenzivne medicine. Uglavnom smo mi operativci, osobni liječnici i ekipe liječnika Kliničkog centra liječili Tita. Političari se u to nisu uplitali“, tvrdio je liječnik.
Prisjetio se i kako su za Titovo liječenje na raspolaganju imali sve što im je bilo potrebno, aparate, pa čak i lijekove koji još nisu bili registrirani. „Znalo se da smo te lijekove dobili u suglasju sa stručnjacima tvrtki u kojima su se proizvodili. Ti su stručnjaci, pak, znali kome su ti lijekovi namijenjeni, ali su bili toliko korektni da nikada nisu zahtijevali nikakva imena, niti izvještaje o načinu njihova korištenja“, tvrdio je dr. Drinovec.
Iako je istina o Brozovim posljednjim danima na vidjelo izašla gotovo dva desetljeća nakon njegove smrti, dr. Drinovec je istaknuo kako razlog tome nije bio zavjet šutnje. Nitko nikada od njega nije tražio da se zavjetuje na šutnju. „Bio sam nazočan i na obdukciji, no niti nakon toga nije bilo nikakvih zahtjeva o šutnji. Ipak, poznato je kako postoje opći liječnički principi i oni traže častan odnos prema podacima iz odnosa bolesnika i liječnika“, objasnio je dr. Drinovec.
„Nisam bio nazočan donošenju te odluke, a kako nisam bio svjedokom, nemam niti informacije iz prve ruke. No, raspolažem činjenicama dobivenim od Titovih osobnih liječnika i one govore kako je, u određenoj fazi, valjalo upotrijebiti svu medicinsku i ljudsku moć uvjeravanja, jer Tito nije pristao na prvi prijedlog amputacije noge. Ne znam kakve su uopće bile šanse da ga se u to uvjeri. Zacijelo su štošta pokušavali, jer je, s medicinskog stanovišta, amputacija bila nedvojbeno potrebna“, rekao je liječnik. Mišljenja je kako je „by-pass“, odnosno operacija premošćivanja, koju su prije toga napravili, bila samo očajnički pokušaj spašavanja noge, jer Tita nisu uspjeli uvjeriti u nužnost amputacije. Iako su i konzilij i osobni liječnici bili jedinstveni u tome da je amputacija neodgodiva, Tito, kako su isticali, „čak niti pod prijetnjama“, nije pristao da mu odrežu nogu, tvrdio je dr. Drinavec.
Pojasnio je kako se amputacije, kod mlađih osoba, obično tretiraju kao relativno male operacije, no, kada je riječ o čovjeku starom gotovo 90 godina, onda je to zahvat koji zahtijeva opću anesteziju, pri čemu se upotrebljava respirator, a on može, dodao je, prouzročiti infekciju na plućima. Upravo to je, tvrdio je dr. Drinovec, najvjerojatnije, bio i početak silazne putanje Titova ukupnog stanja. Operacija nije bila velika, ali kod 88-godišnjaka rizična je svaka upotreba opće anestezije.
Više o nekim od najzanimljivijih događaja, pročitajte u arhivi Večernjeg lista.
