Doktor Nogalo stajao je na ulazu bolnice kojoj je bio na čelu 23 godine i s čela koje je naprasno smijenjen u srijedu, spreman da ondje novinarima da izjavu jer mu je rečeno da u bolnici to ne smije činiti. Ne da ne smije ući u bolnicu, nego da ne smije imati novinarsku konferenciju u bolnici. Kako su se skupljali, mirno je pozdravljao, a vidjelo se da je napet. U jednom se trenutku okrenuo, a dvorište bolnice preplavili su liječnici, medicinske sestre i ostalo bolničko osoblje koji su, ogrnuti kaputima preko bijelih i plavih uniformi, izašli da bi dali podršku svom ravnatelju.
E, na tu je sliku dr. Nogalo “pukao”. Taj prizor rasplakao ga je. Koštat će ga te emocije, smijat će mu se u rodnom kraju, u povjerenju nam je rekao jedan doktor “odozdo”, ali Nogalu je to najmanja briga. “S ravnateljskom sam se foteljom oprostio, ali ovaj osjećaj, ovi ljudi... To se ne može mjeriti ni s čim!”, kaže on. A koliko se šefova danas može pohvaliti ovakvom podrškom podređenih i čime je Boro Nogalo to zaslužio? Zbog koliko su šefova ljudi spremni dati kolektivni otkaz, kako je to u petak i Večernjaku izjavila prim. Lana Tambić Bukovac u ime stručnog vijeća te bolnice? Ovaj netipični liječnik rođen je 1959. godine u Mostaru, iz malog je sela Gorica pokraj Gruda u Bosni i Hercegovini. Onamo mu se obitelj preselila iz Imotskog jer je otac, učitelj, u Gorici dobio posao. Majka mu je bila domaćica, a okupljala je zaljubljenike u folklor u mjesno kulturno-umjetničko društvo. – Boro je brzo po dolasku postao miljenik u Gorici, posebno starijih s kojima je volio razgovarati – kaže nam jedan mještanin.
Gimnaziju je Boro Nogalo pohađao u sedam kilometara udaljenom Imotskom, a Medicinski fakultet u Sarajevu, nakon čega je specijalizirao pedijatriju u Klaićevoj, a subspecijalizaciju iz dječje pulmologije na Srebrnjaku. Doktorirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Nosilac je spomenice Domovinskog rata jer je u sanitetu po šest mjeseci boravio na novljanskom ratištu te u Srednjoj Bosni.
Obnovio Dom zdravlja
Bilo je gadno, ne ponovilo se, odmahnut će na to rukom, a puno više voli vesele priče i zgode, što je odlika ljudi koji uvijek na život gledaju s vedrije strane. – Prvi put kad smo išli u Bosnu kroz Opuzen, bilo nas je kirurga, otorinaca, svih struka, cijeli tim. Računamo, Kiseljak i Jablanica su u okruženju pa smo nakupovali mandarina koliko smo mogli. A ono, tamo mandarine jeftinije nego u nas! Puca se uokolo, a u gradu svi kafići rade! Bilo je i stresno i lijepo – prisjetio se doc. Nogalo. Zanimljivo, ali unatoč činjenici da je iz istog kraja kao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je također iz okolice Gruda, i tome što je Nogalo bio na čelu bolnice u vlasništvu Grada Zagreba, njih dvojica nisu u nekoj posebnoj prijateljskoj vezi. Znaju se odavno, ali bliski nisu nikada bili. Išao je dr. Nogalo i u gimnaziju s aktualnim ministrom Milanom Kujundžićem, koji je godinu dana stariji, no ni tu nema prevelikog prijateljstva. Nogalo je nekako izvan svih struja i grupa, sa svakim srdačan, ni s kim u klanu, a nikada se nije učlanio ni u jednu političku stranku, ni prije ni poslije ‘91.
Kao mladi liječnik Nogalo je najprije radio šest godina u Grudama, da bi se ratne 1992. zaposlio kao primarni pedijatar u Domu zdravlja na Kozari boku, naselju na istočnoj periferiji Zagreba. Dr. Krešimir Drniković radio je u istoj ambulanti kao liječnik obiteljske medicine, gdje radi i danas. Dobro se sjeća tih ratnih dana kada su zajedno prihvaćali tisuće izbjeglica i prognanika, i na terenu i u samoj ambulanti. – Zgrada Doma zdravlja bila je u očajnom stanju, sve se raspadalo, sanitarni čvor bio je jedva upotrebljiv, žbuka je otpadala i izvana i iznutra, prokišnjavalo je... Nogalo je pokrenuo akciju da se to uredi zajedno s pacijentima i svaka obitelj, ako je htjela, dala je po, mislim, 70 kuna. Skupio se novac, mislim da smo čak sami angažirali majstore, lokalce, od kojih je svatko napravio i još ponešto dodatno, a da nije ni naplatio, pa se kompletno sve popravilo i dovelo u red. Odonda nije bilo tako temeljite renovacije, pod i tada napravljena žbuka i danas su isti – rekao nam je dr. Drniković. Od župnog su ureda, prisjeća se, dobili ultrazvučni uređaj s jednom sondom za abdomen kod odraslih pacijenata i jednom za dječje kukove, na čemu je Nogalo posebno inzistirao. Ni danas domovi zdravlja većinom nemaju UZV dječjih kukova. Nogalo se jako brinuo o cijepljenju malih Roma, koji žive u jednom dijelu Kozari boka. Uspostavio je dobar kontakt sa stanovnicima njihova naselja i zadobio njihovo povjerenje.
– Bio je stručan pedijatar i znao je s ljudima, ljudi su ga zanimali i iskreno je htio pomoći. Ujedno je imao i sjajne menadžerske osobine. Bila su to teška vremena, no s tako izvanrednim čovjekom bilo je odlično surađivati. Ne znam detalje današnje priče i njegove smjene, ali koliko znam, Srebrnjak je preuzeo u jako lošem stanju i od te je bolnice napravio čudo – zaključio je dr. Drniković. Sličnih komentara ovih je dana nebrojeno puno ispod tekstova o naprasnoj smjeni doc. Nogala. “Liječio je moju djecu dok je bio pedijatar u Kozari boku, hvala mu. Cijeli je Kozari bok uz vas, ako treba doći ćemo za podršku. To je bio i ostao uzor doktora, ne daj se, svi smo uz tebe”, piše u jednom od stotina komentara na Facebook-stranici Večernjeg lista.
Digao bolnicu
Čelnik Udruge poslodavaca u zdravstvu dr. Dražen Jurković još je kao državni tajnik surađivao s doc. Nogalom.
– O doktoru Nogalu kao suradniku mogu zbilja reći sve najbolje. Već tada gurao je projekt translacijskog centra i bio je vrlo uporan u tome, kao ravnatelj vrlo agilan u pozitivnom smislu. Živio je za svoju kuću, Srebrnjak. O tom sam projektu uvijek imao dvojbeno mišljenje. Zagreb je svakako trebao takav centar, ali tako da se objedini Sveučilišna dječja klinika na jednom mjestu. Ali, Grad je vlasnik Srebrnjaka, država je vlasnik Klaićeve i bilo je kako je bilo – govori dr. Jurković. Nogala su 1997. godine djelatnici Srebrnjaka zvali da se kandidira za ravnatelja bolnice koja je tada jako loše stajala. Odazvao se i izabran je, a u godinama koje su uslijedile podigao je tu bolnicu na vrh europske pedijatrije. DB Srebrnjak prva je hrvatska bolnica “Prijatelj djeteta”, Referentni centar Ministarstva zdravstva za kliničku alergologiju djece i središnja pedijatrijska bolnica u području respiratornih bolesti, alergologije, imunologije, kardiologije i poremećaja spavanja. Doc. Nogalo je za malu gradsku bolnicu htio još puno više i to je platio, smijenili su ga preko noći. Što će biti s projektom koji će nastaviti gurati njegovi suradnici, vidjet ćemo sljedećih mjeseci.
