Na vanjskopolitičkom, ali i unutarnjem planu mnogo je otvorenih pitanja oko kojih se vode polemike, ponekad i pregovori, ali bez konkretnih rezultata. Iako su prijepori uočljiviji na vanjskopolitičkom planu, mnogo je i onoga unutar zemlje oko čega se politički tri naroda sukobljavaju.
Tri strane, tri interesa
Tako se u proteklih gotovo 30 godina, otkako je uspostavljen daytonski sustav vlasti u Bosni i Hercegovini, na državnoj razini izmijenjalo sedam različitih koalicija ili saveza na vlasti. Ni jedan od njih, uključujući ovaj aktualni koji čine stranke “trojke” (SDP, NiP i Naša stranka), stranke Hrvatskog narodnog sabora BiH i srpske koalicije okupljene oko SNSD-a, nije dogovorio rješenje za pitanje državne imovine. Vjerojatno i neće jer polaze od potpuno suprotstavljenih stajališta. Sve dodatno komplicira međunarodna zajednica povremenim upletanjima bez osmišljenog plana kako doći do rješenja. Sva tri naroda nose frustracije iz ratnog i poratnog razdoblja, nerealizirane ciljeve i svoje verzije povijesti. Osim toga, ni jedan od triju naroda nije zadovoljan svojom sadašnjom pozicijom u Bosni i Hercegovini. Srbi žele očuvati i ojačati autonomiju entiteta Republika Srpska, Bošnjacima smeta što njihov utjecaj u upravljanju državom nije razmjeran njihovoj brojnosti, dok Hrvate konstantno muči problem preglasavanja, majorizacije i nepoštivanja njihove političke volje. U takvoj situaciji zapaljiva politička retorika sigurno nije nešto što pomaže relaksiranju odnosa.
Čak i kada se unaprijed dogovore da neće otvarati pitanja oko kojih unaprijed znaju da nema dogovora, političari uđu u rasprave i sukobe. Najbolji primjer za to je Zakon o državnim praznicima na čije se usuglašavanje i usvajanje čeka još od Daytonskog sporazuma. Teško je očekivati da će se Hrvati, Bošnjaci i Srbi ikada o tome dogovoriti jer jednostavno bitne datume iz povijesti različito doživljavaju. Jedino oko čega se slažu kada je ova tema u pitanju su Nova godina i Praznik rada. To ih ne sprječava da se pred svaki “sporni” blagdan medijski prepucavaju i prozivaju.
Suprotno očekivanjima, čak i ono što u poslijeratnim godinama nije bilo predmet prijepora, danas jest. Primjerice, status Ustavnog suda BiH ili, točnije, stranih sudaca u Ustavnom sudu. Baš kao i status i uloga visokog predstavnika, to je pitanje oko kojeg su danas oštro suprotstavljeni stavovi posebno političkih predstavnika Bošnjaka i Srba.
Ima li iskrenosti
Na vanjskopolitičkom planu te razlike i stavovi još su izraženiji. Za razliku od članstva u Europskoj uniji, što je valjda i jedino strateško pitanje oko kojeg nema međunacionalnog sporenja u BiH, ulazak zemlje u NATO savez oštro je podijelio tri naroda. Hrvati i Bošnjaci žele u Sjevernoatlantski savez, dok Srbi to sve odlučnije odbijaju, pozivajući se na vojnu neutralnost. Slična podjela vidljiva je i na nekim regionalnim pitanjima, kao što je status Kosova. Srbi, odnosno Republika Srpska, tu dosljedno prate stavove Srbije. Čak su i odlučniji u odbijanju bilo kakve suradnje ili komunikacije s kosovskim institucijama nego što je to službeni Beograd. Hrvati i Bošnjaci, pak, nemaju ništa protiv priznavanja neovisnosti Kosova i suradnje s najmlađom europskom državom.
Nema Bosna i Hercegovina jedinstven stav ni oko gorućih svjetskih problema. Tako će političari, ovisno o tome iz kojeg naroda dolaze, iznositi dijametralno suprotne stavove o ukrajinsko-ruskom sukobu, ratu na Bliskom istoku, pa i nekim regionalnim inicijativama kao što je “Otvoreni Balkan”. Treba li uopće napominjati kako osjetljiva pitanja iz povijesti predstavljaju stalni izvor konfrontacije unutar BiH.
Zbog stabilnosti i budućnosti Bosne i Hercegovine bilo bi dobro da se bar neki od nabrojenih prijepora riješe u doglednoj budućnosti. Uz obveznu spremnost na kompromis, trebala bi postojati i politička hrabrost da se preuzme odgovornost za nepopularne odluke u vlastitom narodu, odnosno biračkom tijelu. Jasno je da će svaki pokušaj iznalaženja kompromisa biti iskorišten za unutarnacionalne borbe, optužbe za izdaju i slično. S takvim se problemima suočavaju danas stranke “trojke” kada pokažu bilo kakvu spremnost da kompromisno rješavaju probleme s hrvatskim i srpskim partnerima. Dobar primjer za to je izborna reforma, iako ima još puno pitanja koja ostaju izvan pregovaračkog stola jer nose sa sobom rizik od “nacionalne izdaje”.
