Posjetili smo povratničko mjesto Donju Tramošnicu, točnije prvu i jedinu umjetničku ljevaonicu u BiH. To je dovoljan razlog za lijepu novinarsku priču, no još zanimljiviji dodatak tek slijedi. Vlasnik ljevaonice je akademski kipar Anto Jurkić, koji se nakon Ilice, gdje je kao uspješni umjetnik na atraktivnoj lokaciji imao atelijer, odlučio vratiti u malo rodno povratničko i porušeno mjesto u Posavini, Donju Tramošnicu, i to s cijelom obitelji. Njegova mu je rodna Posavina bila vječna inspiracija zbog koje je zagrebačku adresu zamijenio onom u Posavini i krenuo od nule u porušenom mjestu i ruševnom objektu.
Najbolje je gdje si rođen
U Tramošnicu se iz Zagreba preselio i njegov sin s obitelji, a danas zajedno vode respektabilnu, prvu i jedinu umjetničku ljevaonicu u BiH. Donja Tramošnica danas je postala prepoznatljiva u regiji, Europi, pa sve do Amerike, upravo po toj ljevaonici koja je donijela poseban umjetnički, pa i gospodarski, impuls tom povratničkom posavskom kraju i dašak nade napaćenom području.
Umjetnik Jurkić svojim projektom prve umjetničke ljevaonice u BiH u svojoj rodnoj Tramošnici potvrdio je kako za vrhunska ostvarenja nije nužna velika sredina i da je uvijek najbolje stvarati tamo gdje si rođen. - Stalno sam se bavio mišlju da bih trebao nešto napraviti za svoju sredinu. Bilo je najlogičnije i sve me vodilo u tom smjeru. S obzirom na to da je ljevaonica usko vezana uz kiparstvo, a mnogo sam radio i u bronci, onda sam pokrenuo tu priču. Preko noći sam sve zaustavio i došao u Tramošnicu. Pitao sam prije toga: “Sine, hoćeš li sa mnom ići”, jer on je već radio kao diplomirani ekonomist, a on je kratko odgovorio: “Naravno” i tako je sve počelo. I tako smo došli u ruševinu, u biti 90% sela bilo je srušeno, sve je izgledalo pomalo sablasno, ali zasukali smo rukave, sve iskrčili, maknuli drveće, šipražje i to je početak jedne lijepe priče - priča nam Jurkić dok obilazimo prostor velikih hala ljevaonice u kojoj deset djelatnika užurbano radi na pripremi za važan posao koji se uvijek s nestrpljenjem iščekuje, izlijevanje rastopine u kalupe na visokim temperaturama, što ponekada zna, upozorava Jurkić, biti i opasno, stoga su radnici itekako važni u ovom poslu.
Dok iščekujemo taj važan trenutak, nastavljamo razgovor s kiparom o vremenu kada se vratio svojoj Tramošnici jer nas je zanimalo je li ugledni kipar ipak na početku imao dvojbe o tome da se vrati u Zagreb. - Porušena Tramošnica mene nije obeshrabrila. Naprotiv, progovorio je iz mene posavski ponos i prkos i prihvatio sam se posla. Mene su svi pitali je li moguće da napuštam Zagreb i svoj atelijer, blizu je likovna akademija, i idem ispočetka. S obzirom na to što se sve ovdje dogodilo, ima tu svega pomalo, i prkosa i izazova, ne samo računice i biznisa, premda sam znao da iz BiH najveći broj skulptura dolazi u Hrvatsku na lijevanje, ali osnovni razlog je prkos i da nešto napravim u sredini iz koje sam potekao - kaže nam Anto.
Kad sam prvi put došla u ljevaonicu, bila su tek dva zaposlena djelatnika i tek nekoliko ugovora. Tržište se stidljivo otvaralo, no renome uglednog kipara značajno je utjecao da se upiti umnože, pa je i potreba za novim zapošljavanjima postala realnost. - Od početna dva zaposlenika, ljevaonica u Tramošnici danas zapošljava deset djelatnika koji donose prihode za deset obitelji, što nije mali gospodarski potencijal za jedno malo selo, a skulpture nalaze put do tržišta diljem Europe, pa i Amerike. Radimo skulpture od Belgije, Njemačke, Austrije, ma za gotovo sve zemlje Europe. Sad radimo za Ameriku jedan ogroman posao. Znači, nije više bitno da se ovakav posao mora raditi baš u Zagrebu ili drugom velikom središtu, može se raditi i u Tramošnici - ponosno kaže Jurkić.
Luka i Anto stvaraju povijest
Zagrebačku adresu onom u Tramošnici zamijenio je i Antin sin kao diplomirani ekonomist. Sa suprugom je, kaže nam, rado došao u kraj koji mu se još kao dječaku uvukao pod kožu. -Ja sam uz ovaj kraj vezan još kao dječak. Nije mi bilo ništa strano kada sam došao, jednostavno sam osjećao kao da sam došao u drugu kuću. Ma, ružno je nešto nazvati pustoš, ovo je opustošen kraj, ovo nije pustoš. Dobro je biti početak promjene nabolje i lijepo je biti možda čak prvi koji je napravio takvu promjenu nabolje - mi kao tvrtka i ja kao mladi čovjek. U toj je priči cijela obitelj jer svi smo se vratili, moja supruga i mama, svi smo tu i lijepo nam je - kroz osmijeh nam kaže Antin sin Luka, direktor Ljevaonice “Jurkić”. - Nije to toliki bauk. Ljudi se sele i zbog posla, a ovo je dobra poslovna prilika - dodaje Luka, ovoga puta progovarajući kao direktor kojeg vode ne samo emocije nego i poslovni učinci projekta. - Nećemo se zavaravati, danas je teško u Zagrebu pronaći radnika koji će ovo raditi u proizvodnji, pogotovo u ljevaonici, jer taj se posao ne uči u školama. Inače, imamo problem u Hrvatskoj sa zanatskim zanimanjima. Vjerujem da smo mi lakše došli do radnika i do velikog radnog prostora, a narudžbe dobivamo od svukud, tako da se ispostavilo da je ovo zapravo bila i dobra poslovna prilika i dobra odluka.
Sušac se vratio iz Njemačke
Raditi u ljevaonici nije prezahtjevno, kažu nam zaposlenici koje smo zatekli baš u vrijeme kada se radi najvažniji dio izlijevanja. Poslovođa Vjekoslav Sušac odrađuje taj važan dio i u kratkom predahu kaže kako se iz inozemstva rado vratio u rodni kraj. - Kada me je Anto pozvao, odmah sam pristao i ja sam ovdje najstariji djelatnik, pa i poslovođa. Bio sam u inozemstvu, ali ipak, kada si kod kuće, puno je lakše, a i posao je blizu, pa što ćete onda više u životu? Ova ljevaonica za sam kraj znači mnogo jer nam ulijeva nadu u bolju budućnost. Imamo i mnogo mlade snage, tako da se nadamo da će na njima ostati ova ljevaonica i njihov zanat će se prenijeti na još mlađe - kaže Sušac. I na kraju posjeta ljevaonici i obitelji Jurkić nekako se samo po sebi nametnulo pitanje o najdražim radovima. Doznajemo kako je u njegovoj ljevaonici nastao i rad za prof. dr. Nikicu Gabrića, za Groblje mira u Mostaru i niz drugih, no nije bilo dvojbe, skulptura glumca Ive Gregurevića, njegova prijatelja, ipak mu je najdraža. - To prijateljstvo bilo je baš intenzivno. Mnogo smo vremena provodili u druženju i na kraju ispalo je da mu ja radim i spomenik, premda smo se znali zezati i ja bih mu znao reći: “Samo ti živi slobodno, ja ću se brinuti za dalje.” U taj sam spomenik utkao sve naše druženje, njegovu nenametljivost, šutljivost i pomalo odsutnost koju sam ugradio u taj rad. Veliki posavski sin Ivo Gregurević bio je časna tema za spomenik. To mi je jedna od najdražih, možda čak i najuspjelijih skulptura - kazao nam je akademski kipar Anto Jurkić. •
