Možemo biti ponosni. Znamo pružiti ruku onima u nevolji. Nismo čekali kada smo čuli da je trima ukrajinskim obiteljima prepuštena jedna cijela zgrada u zagrebačkoj Bosiljevskoj ulici.
– Točno, nedavno nam je u nasljedstvo ostala kuća s tri stana, a sada će, evo, ponovo imati stanare. Kuća je sada oživjela, bila je do sada prazna, u kratko vrijeme izgubila sam roditelje i brata. Ovo je usluga i meni – kaže nam Vedrana čiji suprug radi za UNHCR, glasnogovornik je za Etiopiju.
– To su vam tri obitelji s tri psa. Vrlo je veselo! Poručili su vam da slobodno dođete – kazala nam je gospođa Vedrana. Zaputili smo se na Trešnjevku gdje nas je dočekala Olga.
– Dobro došli, uđite slobodno – obratila nam se naša ukrajinska domaćica u Zagrebu. Za njom se odmah pojavila mala Albina s malim bijelim maltezerom koji je s njima stigao iz Ukrajine. Ima se s kim igrati, u kući su još dva ljubimca, jednog nam je donio mali Leo.
– Odlično nam je ovdje, jako smo zahvalni Vedrani. Kuća je potpuno opremljena, ne fali nam ništa. Imamo internet i vodu koje ne plaćamo. A svakoga dana netko od susjeda dođe i odnese nešto, potrepštine svih vrsta, šampone, toaletni papir. Crveni križ opskrbio nas je zaista gomilom hrane. Sljedovanje ide jednom mjesečno i zaista je obilno. Nismo očekivali da ćemo biti ovako primljeni, jer ne znamo koliko dugo ćemo morati ostati u Hrvatskoj, kako će nam život izgledati – govori nam Olga dok sjedamo u kuhinju, a mala Albina pruža nam svojeg simpatičnog maltezera. Pozdravila nas je i Albinina sestra Liza.
– Djeca su se sad vratila s tečaja hrvatskog jezika. Dobro je da nauče što prije, da mogu u vrtiće i škole slobodno, da razumiju drugu djecu s kojom se sada već igraju. Tečaj je besplatan, upoznali smo se danas i s učiteljicom Ulom koja je također sjajna osoba, djeca su odlično primljena, lekcije su im jako zanimljive – govori nam Olga.
– Boka! Dober dan! – viče Albina prve riječi hrvatskoga koje je naučila. Od ponedjeljka u školu kreću Vera i Liza. Olgina je obitelj stigla u Zagreb iz Zaporižje, kao i Ljudmilina obitelj, dok su Irinini došli iz Harkiva.
– Putovali smo devet dana, smjestili se u hostelu. Onda smo potražili na internetu i Facebooku nudi li netko ovakav smještaj. Nismo gajili previše nade, no probali smo. I ispalo je da tako nečega ima u Zagrebu kod ovako cool ljudi kao što su Vedrana, Matea i Martin, Sanda, Saša koji nam jako puno pomažu. Čak su Vovi pronašli i klub gdje može nastaviti s hrvanjem. Vedrana se izuzetno puno oko nas trudi. Grad je lijep, pogotovo stari dio, no još ga moramo upoznati – govore nam naši sugovornici. U Hrvatskoj prije nisu bili. I zbog toga je sve na početku bilo nepoznato, sada je puno lakše.
– Znamo da je ovo krasna zemlja, voljeli bismo posjetiti Dubrovnik, vidjeti more. Imamo more i mi, ali i vaše je prekrasno, turistička ste zemlja i u Europskoj ste uniji – kažu Luda i Olga. Hrana im se sviđa, mlijeko i mliječni proizvodi, kao i pudinzi posebno su im ukusni. Kupili su i kobasice koje su im se jako dopale. Cijelu je hrpu zajedno s mesom, voćem i povrćem donio sin Vedranine računovotkinje Sanje.
– Puno bolje nego u Poljskoj! – kaže Nazar nudeći nam boršč, uspjeli smo razumjeti ukrajinski. Uzvraćamo ponudu. Jesu li probali ćevape? – Ne! A svi o tome pričaju. Gdje možemo pronaći najbolje? – pitaju. Dali smo nekoliko preporuka.
Koja im je najuočljivija razlika? – Internet! Kod nas je jeftiniji i brži. Kada smo stigli, platili smo, no to nije baš dobro radilo. Onda smo se smjestili ovdje, htjeli sami platiti za neograničeni pristup, ali – nemamo osobnu! Nema OIB-a, nema ni interneta – uz smijeh nam objašnjavaju.
– Nema onda ni TikToka pa mamu boli glava! – šali se Olga.
Dodaju i kako smo mi nešto modernija zemlja, no Ukrajina je puno industrijaliziranija. Susreću i svoje zemljake koji stižu u Hrvatsku, redovito se subotom okupljaju u parku Ribnjak i razmjenjuju iskustva.
– Tamo se onda održava neka vrsta masterclassa za žene i djecu iz Ukrajine, pa čujemo opet i svoj jezik, doznamo nešto novo. Posjećujemo se, stekli smo i nove prijatelje iz Ukrajine. Za sada je sve vrlo dobro – govori nam naša zagrebačka domaćica iz Ukrajine.
Granate pa Festival svjetlosti
– Strašna nas je tragedija pogodila. Katastrofa. Nitko od nas ne zna zašto ni koliko će taj rat trajati. Ne znamo ni što bismo učinili. Mnogim ljudima poginuo je netko, dijete, roditelj, netko u obitelji, srušena kuća. Zato smo zahvalni ljudima u Hrvatskoj koji znaju i razumiju u kakvoj smo situaciji – kaže nam Olga kojoj su roditelji i dio obitelji ostali u Ukrajini, a suprug Saša je s njom u Zagrebu. – Stariji ljudi ne žele otići. Ne vide smisla da napuštaju dom u poznijim godinama i odu u neku tuđu zemlju. Svaki dan ih zovemo da čujemo kako su – kaže.
Ira je iz Harkiva, njezina je obitelj otišla na početku napada na Ukrajinu.
– Izbjegli smo bombardiranje, no odmah prvog dana čulo se da granate padaju vrlo blizu. Odlučili smo da nećemo čekati, muž Ženja je odmah iz Zaporižje došao po nas, krenuli smo u pet ujutro, pridružili se drugim obiteljima u Zaporižji. Sada je u Harkivu iznimno teško – kaže Ira. Tri su obitelji zatim provele dva tjedna u Užgorodu i onda krenule prema granici, kažu nam. Sa Zagrebom se pomalo upoznaju, novi hrvatski prijatelji pokazuju im našu metropolu.
– Neki dan nas je Sanda odvela na Festival svjetla. Bilo je nevjerojatno, prekrasno, moderno. Imamo automobil kojim možemo i sami otići i obavljati stvari. Obišli smo vaše velike šoping-centre koji su odlično opskrbljeni, prošećemo se ulicama. Bili smo, naravno, i na policiji, ali i u salonu za njegu pasa! – smije se Olga ponavljajući koliko im se svima Zagreb sviđa, a u njemu upoznaju i neke od naših svakodnevnih sitnih briga, poput parkinga.
Ove su tri ukrajinske obitelji u Zagrebu od 9. ožujka.
– Sada kada smo se smjestili pokušat ćemo pronaći i posao. Ne znam ima li potrebe za mojim zanimanjem u Hrvatskoj, Luda možda pronađe posao prije, ona je medicinska sestra, Ira, koja se bavi trajnim make-upom, pokušat će isto.
Imamo nekih ideja i, ako ne pronađemo posao, možda ćemo se odlučiti za otvaranje vlastitih djelatnosti. No još nemamo osobnu iskaznicu koja je svugdje potrebna. U policiji su nam rekli da dođemo 5. travnja. A to je tek za dva tjedna, dosta je to vremena, a trebalo bi pronaći nešto za raditi – kaže nam Olga, inače psihologinja za žene i mlade.
Hrvatske su službe poput Crvenog križa i drugih zaduženih za pomoć pristiglim Ukrajincima za pohvalu, čujemo od naših sugovornika. S druge strane, birokracija je birokracija svugdje, pa tako i u Hrvatskoj, ništa neočekivano.
– Dosadno nam nije, sve nam je novo. No svi mi jedva čekamo vratiti se kući. Ne znamo kada, ali želimo natrag u Ukrajinu. I ako se snađemo, pokrenemo poslove, svejedno bismo se vratili, mi smo Ukrajinci, Ukrajina je u našim srcima, tamo imamo obitelji i prijatelje koji nas čekaju. Tamo je dom. Iako nam ovdje baš ništa ne nedostaje – kaže Olga.
