Uekskluzivnom intervjuu za Večernji list predsjednik Skupštine Srbije Ivica Dačić, bivši predsjednik vlade Republike Srbije i ministar vanjskih poslova, otvoreno je govorio o turbulentnim odnosima Hrvatske i Srbije, kao i o odnosima s predsjednikom Vučićem te o odnosima Srbije sa zemljama u regiji.
Kako se nakon funkcije ministra vanjskih poslova snalazite na mjestu predsjednika Skupštine Srbije?
Iduće godine bit će 30 godina otkako sam prvi put ušao u ovu zgradu. Svoju političku karijeru počeo sam kao poslanik u parlamentu s 26 godina. Gledam ovo kao neki svoj povratak kući. Svakako da ima velikih razlika u odnosu na moj dosadašnji posao, jer logika parlamenta sasvim je drukčija, to je zakonodavna vlast i nema izvršnih ovlaštenja i samim time nema ni problema koje nosi izvršna vlast. Skupština je za mene prirodno okruženje, otkad se bavim politikom, uvijek sam biran za poslanika, tako je bilo u posljednjih 29 godina. Ovo je najviša i najodgovornija funkcija na kojoj sam bio, a bio sam i predsjednik vlade, potpredsjednik vlade, ministar unutarnjih i vanjskih poslova…
Je li postavljanje na tu funkciju kazna ili nagrada predsjednika Aleksandra Vučića?
To je bio zajednički dogovor predsjednika Vučića i mene. Sve to ovisi o gledištu. Nekome tko je željan izvršne vlasti ovo je manje zanimljiva funkcija, ali kako sam ja političar, za političara kojem je potrebna prisutnost u javnosti kao osnovno sredstvo političkog rada, a ne neke privilegije koje nosi izvršna vlast, meni je ovo bolje mjesto nego mjesto ministra.
Vi ste predsjednik parlamenta u kojem nema opozicije. Možemo li taj saziv parlamenta nazvati jednoumnim ili jednostranačkim?
Točno je da nema velikog broja opozicijskih zastupnika u parlamentu, međutim ovdje je pitanje što su time željele postići neke političke stranke. Moje je mišljenje da su tim postupkom pobjegli od bilo kakve odgovornosti. Lakše im je bilo bojkotirati izbore nego riskirati koliko će glasova dobiti. Zanimljivo da je do ovih izbora cenzus bio 5% i upravo da bi bilo opozicije smanjen je na 3%. Međutim, neke stranke nisu mogle prijeći ni tih 3%. Prema istraživanjima i procjenama, i ove stranke koje su bojkotirale izbore ne bi prošle tih 3%. Rad parlamenta ne smije ovisiti o tome je li neka stranka vladajuća ili opozicijska. Trudimo se da parlament radi najbolje što može i da unaprijedimo njegov rad – radimo važan posao za državu i trenutačno trebamo nastaviti dijalog s opozicijom u smislu poboljšanja izbornih uvjeta. Kako ste čuli, predsjednik Vučić najavio je izvanredne izbore u travnju iduće godine. Uz predsjedničke i beogradske izbore bit će i parlamentarni. Tako da nas sljedećih mjeseci čekaju razgovori s opozicijom o uvjetima izbora. Neke od opozicijskih stranaka očekuju da će Europski parlament reći da one moraju ući u parlament i biti na vlasti. One se stalno žale Europskom parlamentu kao djeca koja se stalno žale mami i tati da ih netko maltretira u školi. I sada očekuju da će netko tko im glumi mamu i tatu nama ovdje zapovijedati i naređivati što trebamo napraviti. Ove opozicijske stranke koje bojkotiraju izbore traže neke stvari kojih nema nigdje na svijetu. Npr. da se osniva ministarstvo za izbore, da se u medijima i javnim servisima svaki dan mijenjaju urednici, jedan dan da bude netko iz vladajuće stranke, a drugi dan iz opozicijske, a iz svijeta nam stalno dolaze kritike da ne smijemo utjecati na medije. Traže i da se postave njihovi nadzorni organi u svakoj javnoj kompaniji i tvrtki. Kao da žele uspostaviti neke krizne štabove, što je potpuno neprihvatljivo.
Val prosvjeda i nasilja koji se dogodio na ulicama Srbije bio je odraz nezadovoljstva pučanstva, pa čak slušamo i mnogo kritika Međunarodne zajednice na račun Srbije kako tu zapravo vlada diktatura i nema demokracije.
Kada pročitate reakcije nekih zapadnih organa vlasti pa i EU, vi pomislite kao da u tim zemljama nema nikakvih problema. Skupština Srbije komotno bi mogla usvojiti različite deklaracije o kršenju ljudskih prava u mnogim od zemalja koje nama dijele lekciju. Točno je da je ovdje bilo prosvjeda, ali ti su prosvjedi počeli, prije svega, nasilnim upadom u parlament, ozljeđivanjem policajaca itd. I ako je bilo nekih prekoračenja ovlasti, to se, naravno, treba sankcionirati, ali ne da netko sada optužuje policiju Srbije da je upotrijebila prekomjernu silu, a s druge strane imate primjere u Americi, u posljednjim danima Trumpove vlasti, kada je Biden rekao su ovi koji upadaju u kongres unutarnji teroristi! Ili da se u Europarlamentu usvajaju različite rezolucije. Pa i u Nizozemskoj i Francuskoj, Italiji i Španjolskoj nedavno su bili veliki prosvjedi u kojima su bile mnogo oštrije reakcije policije. Mi smo spremi ozbiljno razgovarati o svim primjedbama koje postoje na situaciju u Srbiji. Ali svi trebaju biti svjesni da imamo dvostruke kriterije i aršine kada su pojedine zemlje u pitanju. Neki dan mi je predsjednik Vučić kazao da mu je jedan čelnik EU rekao da Srbija mora biti poniznija i skromnija nego što jest. Zar se trebamo stidjeti što pomažemo zemljama regije u nabavi cjepiva i što predsjednik Vučić nije za COVID putovnice? Europa nije imala solidarnost među zemljama članicama. Mi smo cjepiva sami nabavili jer, da smo čekali EU, još ne bismo dobili nijednu dozu. Kada sve to vidimo, mi se ne možemo oteti dojmu da postoje dvostruki standardi.
Ono što me zanima jest i kako funkcionira vaša koalicija s predsjednikom Vučićem s obzirom na to da ste vi socijaldemokrat, a on srpski nacionalist?
Među svim koalicijama koje su nastale na prostoru bivše Jugoslavije malo koje se temelje na ideološkim pitanjima. To su većinom personalni odnosi. U tom smislu, najmanje je to bila koalicija između Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije. To je u prvom redu bila koalicija Aleksandra Vučića i mene jer, poznajemo se godinama i dijelimo iste ciljeve. I što se ipak, bez obzira na određene probleme koje smo imali prijašnjih godina, ipak izgradilo neko međusobno povjerenje. Nemamo mi ideološki jednake ciljeve. Zajednički ciljevi su da Srbija konačno krene naprijed i da nadoknadimo to zaostajanje koje smo svi mi redom imali u regiji, da se trudimo da građani žive bolje i to je osnova naše koalicije. Mi nikada nismo razgovarali o nekim ideološkim pitanjima, već o državnim i pitanjima od interesa za građane. Mislim da svi mi na prostoru bivše Jugoslavije trebamo razmišljati isto jer, kada gledamo, zemlje koje su uvijek bile iza nas danas su ispred nas i u EU. Mi još uvijek nakon 30 godina raspravljamo tko je kriv i opet se svađamo, dok su neke europske zemlje koje su još gore ratovale između sebe našle zajedničke interese i deset godina nakon Drugog svjetskog rata počele su raditi na stvaranju EU te idu naprijed. Moramo misliti na budućnost i ići naprijed, a ne živjeti u prošlosti.
Ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji smatraju vas jastrebom koji slijedi ideju Slobodana Miloševića?
Ja to tako ne vidim. U odnosu na izjave nekih pojedinaca u regiji ja sam samo mali golub za te jastrebove. Kažu, ja sam iz Miloševićeve partije? Pa iz koje su partije ovi drugi? Ovaj je iz Tuđmanove, ovaj iz Izetbegovićeve... i što sad? Pa i iz partije Mile Đukanovića... A što su sad oni neki anđeli? Bezgrešni? Ne treba biti licemjer. Ne mogu se sada neki zločinci predstaviti kao žrtve. Zločinac je zločinac bez obzira na to gdje je rođen i koje je vjere. Što god da mi radimo, nije dobro. Poslali smo cjepivo u Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, BiH i to nije dobro. Neki bi valjda htjeli da šaljemo bombardere jer bi htjeli da Srbija uvijek bude negativan “dečko”. Mogu reći da ću se, bez obzira na to što imamo različite stavove, do kraja života sjećati da smo Tomislav Karamarko i ja, dok smo bili ministri unutarnjih poslova, cijelu noć proveli u Opatiji s Kemalom Montenom i njegovom gitarom. A nismo ni on ni ja manji Hrvat ili Srbin nego što smo bili.
Niste mi odgovorili, jeste li vi sljedbenik Slobodana Miloševića?
Ja sam sljedbenik komunističkih i socijalističkih ideja. Moja partija imala je predsjednika Tita, kao što je kod vas u Hrvatskoj SDP sljedbenik Komunističke partije. Ovdje stalno govore o nekom velikosrpskom hegemonizmu i boljševizmu. Pa boljševizam nije došao iz Srbije, nego iz Hrvatske. Pa je l’ Tito Hrvat ili Srbin? Pa zašto sada ne traže da se vrati Titov grob i posmrtni ostaci? Ali Hrvati, kada idu u inozemstvo, pogotovo u zemlje trećeg svijeta, spominju Tita kao Hrvata i svi im se klanjaju. I kada Srbi spominju Tita, Hrvati kažu: “Tito je naš...” A kada spomenete Slobodana Miloševića, pa i on je dio povijesne partije kao i Tito, kao i Ivica Račan... Ja nisam živio samo u vrijeme Tita nego i u vrijeme Slobodana Miloševića. Svako vrijeme ima svoju pjesmu, svoju priču, ne mogu reći ni da je bio idealan ni da je bio uzročnik svih problema na prostorima bivše Jugoslavije. Mnogi Srbi nisu bili sretni svime što se dogodilo jer je Srbija imala puno žrtava. Ja samo kažem da svi mi na prostoru bivše Jugoslavije, pa čak ni Međunarodna zajednica, nismo radili na dobrom razvodu braka. Još uvijek se u Zagrebu i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije govori kako Srbija i dalje kroji projekt velike Srbije i ponovno stvaranje Jugoslavije. Ja vam kažem – Jugoslavije više nikada neće biti. Što se tiče mene, kao Srbina s juga Srbije, koji nema nikakve veze s bivšom Austro-Ugarskom, ja sam iz turske zone utjecaja, Jugoslavija meni nije bila potrebna više nego vama, nisu vaši mladi oslobađali Niš, nego Split, da ga ne bi uzeli Talijani. Nemam nikakve osobne implikacije da bi to utjecalo na moje političke stavove. Generalno gledano, mi smo svih ovih godina trebali donositi racionalne, a ne iracionalne odluke. Nažalost, nismo se tako ponašali i čak neke odluke koje su tada bile donesene iz nekih razloga poslije toga su bile osporavane. Mi sada povijest ne možemo promijeniti, ali iz ove današnje perspektive mislim da, da sam ja bio u poziciji kralja Aleksandra, teško da bih išao na stvaranje Jugoslavije. Jer na kraju je ispalo da je to bio velikosrpski hegemonizam, a u suštini svi dobro znaju da je veliki dio Hrvata i Slovenaca iz Austro-Ugarske, bojeći se što će biti s njima nakon Prvog svjetskog rata, tražio da se formira neka zajednička država. Čak je i srpska vojska izašla na Jadran da ga ne bi zauzela talijanska vojska. Iz povijesne perspektive, vjerojatno bi bilo bolje da smo već tada razgraničili što je Srbija, što je Hrvatska, a što Slovenija... Ali, lako je sada biti pametan, nakon sto godina. Naši su odnosi oduvijek bili u nekim krizama. Kada sam ja bio premijer, hrvatski premijer bio je Zoran Milanović. Došao mi je Milorad Pupovac i rekao da Milanović predlaže da dođe u Beograd kao premijer te da mi tu počnemo malo razgovarati o odnosima i rješavati nastale probleme. Tada je predsjednik bio Tomislav Nikolić, koji je izrazio protivljenje tom posjetu. Ali, ja sam to ipak realizirao u dogovoru s Vučićem. Dok smo čekali konferenciju za novinare, rekao sam mu: “Slušaj, Zorane, ja sam Ivica Dačić, a ti Zoran Milanović. Da sada netko gleda sa strane i da ne zna odakle smo, tko bi rekao čiji je tko predstavnik? Sigurno bi rekao da je Ivica Dačić predstavnik Hrvatske, a Zoran Milanović predstavnik Srbije! Po imenu!” Moja majka, koja nema veze s Hrvatskom, meni je dala ime Ivica, a sestri Emica. Jednom sam Ivici Šurjaku rekao da je moguće da sam ime dobio po njemu. Mi ne možemo izmijeniti ono što je bilo, ali zato bismo trebali jedni druge prestati vrijeđati nekim izjavama ili relativizacijom nekih stvari iz prošlosti. Nakon Milanovićeva posjeta dogovorili smo mnoge pakete, ali nikada nisu bili realizirani.
Stalno Hrvatsku optužujete za egzodus Srba iz Hrvatske. Koliko je za to kriva tadašnja politika Slobodana Miloševića, koji je odbio gotovo sva ponuđena rješenja za mirnu reintegraciju, od Z4 pa nadalje?
Mi se nikada nećemo složiti s Hrvatskom kad je riječ o Bljesku i Oluji i svatko će to obilježavati na svoj način. Treba tu biti objektivan i iznijeti istinu o svemu tome. Neću reći da nije postojalo grešaka i sa srpske strane, ali želim reći da je plan za Oluju i Bljesak bio napravljen prije nego što se dolazilo do izjašnjavanja o planu Z4. S ciljem da Srbe protjeraju da se nikad ne vrate.
Zašto tada niste prihvatili plan ako ste unaprijed znali što slijedi ako ga odbijete?
Srpska delegacija u Ženevi prihvatila je plan, ali unatoč tome izvršen je napad.
Ne bih se složio s vama. Operacija Bljesak uslijedila je nakon niza napada naoružanih Srba na autoceste.
Bez obzira na sve nije se smjelo dogoditi da se Srbi protjeraju iz Hrvatske. Iako se dogodilo, moralo ih se vratiti. A to se nije dogodilo.
Zašto se nisu vratili, nitko im nije zabranio niti ih je spriječio?
Nisu se mogli vratiti jer nitko im nije jamčio sigurnost. Zato će ti događaji uvijek biti različito karakterizirani. Ali i uza sve to mi moramo gledati u budućnost.
Lijepo sada govorite, sve krasno i bajno, pomirljivim tonom, ali svako obilježavanje Bljeska i Oluje opet će dići tenzije i vraćat ćemo se na početak, i zato tu nema budućnosti!
Mislim da mi moramo živjeti i s time. I uz različite tonove i različita tumačenja. To mora biti na civilizacijskom nivou i ne smije biti suština odnosa između naših zemalja. U tome se ogleda i koliko je netko političar i državnik. Mislim da bi trebalo s hrvatske strane sjesti s predsjednikom Vučićem i nastaviti razgovarati o onome što je započela bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Mi se međusobno moramo pomagati i surađivati. Kada je bio potres u Hrvatskoj, Srbija je imala suosjećanja s Hrvatima i pomogla je. Nedavno sam bio u jednom restoranu s gostima iz Hrvatske. Cijelo vrijeme vrtjele su se pjesme hrvatskih pjevača, Olivera Dragojevića, Parnog valjka, Nine Badrić... Tada mi je gošća rekla da nisu došli tu slušati hrvatske pjesme i neka puste malo domaće da igramo kolo. Osim ekstremista i budala, mnogo ljudi živi taj običan život...
Pitanje nestalih...
I to je jedno od nekoliko otvorenih pitanja za koje sam siguran da mogu biti riješena u kratkom roku, ali samo ako se njima zajedno posvetimo u dobroj vjeri. Srbija želi riješiti to pitanje, prije izvjesnog vremena predsjednik Vučić imenovao je svog posebnog izaslanika za pitanje nestalih (Veran Matić) i on dobro surađuje s hrvatskom Vladom.
Imate li kontakt s hrvatskim dužnosnicima i sa svojim kolegom Gordanom Jandrokovićem?
S njima nemam kontakt od kada nisam ministar vanjskih poslova. Planiram se čuti s Jandrokovićem da vidim kako nastaviti dalje našu parlamentarnu suradnju.
Je li vam žao što hrvatska manjina nema zastupnika u Skupštini ?
To je stvar ustava Srbije i izbornog zakona koji to ne predviđaju na takav način da postoji zajamčeno mjesto, već za liste manjina ne postoji cenzus. Razgovorima predsjednika Vučića i predsjednice Hrvatske pokrenuta je inicijativa da se to riješi i mnogo je učinjeno kad je riječ o položaju Hrvata, tako da se neki od njih danas nalaze u vladi RS. Što se tiče neulaska Hrvata u parlament, krivnja je njihova jer uvijek idu u savez sa strankama koje ne prolaze izborni prag. Netko je tu potpisao zakon u kojem bi Hrvati kao manjina imali zastupnika u parlamentu, ali to nije provedeno. Mi to nismo potpisali, ali nadam se i uvjeren sam da će i to doći na red.
Sada govorite pomirljivim tonom, ali kada ste bili ministar vanjskih poslova, svaka vaša izjava izazivala je lavinu bijesa u Hrvatskoj, usporedili ste aktualnu vlast s Antom Pavelićem i Hrvatsku proglasili ustaškom državom.
Nikada ja nisam uspoređivao aktualnu vlast s tim, nego sam samo reagirao na svako relativiziranje, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, nacističkih i profašističkih grupacija iz vremena Drugog svjetskog rata i negiranje holokausta i genocida koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu. Znate da sam u Srbiji kao nositelj socijaldemokratskih ideja bio protiv rehabilitacija određenih političkih osoba ovdje u Srbiji, kao što su Draža Mihajlović i Milan Nedić. Vojislav Koštunica stavio je Nedićevu sliku u vladu, a ja sam je skinuo kada sam postao premijer. Smatram, a to je sada stav i srbijanske vlade, da ne smijemo falsificirati povijest. Zato mislim da je svaka relativizacija zločina zapravo opravdanje za zločine koje trebamo osuditi te da tako branimo svatko svoje zločince, a to nije dobro. Ja sam reagirao na rehabilitaciju Stepinca i podizanje određenih spomenika, Mili Budaku, pa i Barišiću itd. Zatim na razne pozdrave i pokliče poput “za dom spremni”, na tvrdnje da je Jasenovac bio samo radni logor… S mnogim hrvatskim političarima izuzetno sam dobro surađivao. Zašto? Jer nikada nismo inzistirali na tim temama, već smo ih ostavili za povijest, a bavili smo se nekim pitanjima sadašnjosti i budućnosti. Zato mislim da to uopće nije bilo produktivno. Najveći dio tih provokacija dolazio je od ekstremista koji su bili u hrvatskim političkim strukturama i koji su čak javno huškali protiv ćirilice u Vukovaru.
Zašto ste se, kao ministar vanjskih poslova, spustili na nivo ekstremista?
Pa to je jednostavno bila moja obveza kao ministra vanjskih poslova. Kao što sada i vaš ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman reagira na sve i šalje protestne note. Sjećam se da smo u jednom trenutku svakodnevno izmjenjivali protestne note, ali onda smo odustali od toga. Sada imamo instrukcije predsjednika Aleksandra Vučića, iako je on osobno stalna meta napada hrvatskih političara i medija, da radimo na smirivanju tenzija i da odustajemo od izjava koje bi ih mogle izazvati i zaoštravati odnose. Ne možemo se natjecati tko će koga više napadati, nego gledati gdje možemo napredovati i naći neki zajednički interes. Od odnosa Srbije i Hrvatske direktno ovise i odnosi u cijeloj regiji. Mnogo puta se potvrdilo – ako između Beograda i Zagreba škripi, onda cijela regija stoji, a ako imamo napredak i dobru suradnju, i regija surađuje. Rijetko koje dvije države u Europi imaju takav utjecaj na svoje šire okruženje kao što je slučaj sa Srbijom i Hrvatskom. Uvijek moramo biti svjesni da nije riječ samo o našim bilateralnim odnosima, nego da imamo odgovornost za stanje cijele regije. Hrvatska je članica EU i NATO-a, mi nismo, ali za naše odnose bilo bi od velike koristi da Hrvatska njima priđe najprije kao susjed pa tek onda kao članica EU i NATO-a. Često je u proteklih desetak godina Hrvatska nastojala uređivati naše odnose isključivo s pozicije članice EU. Nitko to ne spori, ali naši susjedski odnosi mnogo su jači nego što su odnosi jedne članice EU i Srbije. Hrvatsku za Srbiju vežu mnogo jače veze i interesi nego što ih ima s polovinom članica EU. Nemojte mi reći da Hrvatska ima veće interese s baltičkim republikama ili Portugalom i Danskom nego sa Srbijom. Kad god je stavljala svoju pripadnost EU iznad dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, Hrvatskoj to nije koristilo. Nadam se ozbiljnom napretku, u ekonomiji prije svega. Imamo za to veliku potrebu s obje strane. Imamo i neka neriješena pitanja koja predugo stoje na stolu. Dok sam bio ministar vanjskih poslova, ostvarili smo određeni napredak u rješavanju pitanja utvrđivanja granice na Dunavu, imali smo zajedničku komisiju koja je odlično radila, ali na tome je zastalo.
Nezaobilazna tema je hoće li Srbija priznati Kosovo.
Dijalog Beograda i Prištine, nažalost, ponovno je u zastoju, ovaj put zbog izbora na Kosovu i Metohiji. Pitanje je hoćemo li ga nastaviti u punom kapacitetu do kraja godine. Ovaj proces traje već puno desetljeće, ja sam uključen od samog početka, on je često dolazio u ovakve zastoje, ali nikad krivnjom Srbije. Uvijek je to bio neki manevar političara iz Prištine, ili su padale vlade, ili su njihovi pregovarači pozivani pred sudove, što zbog kriminala, što zbog ratnih zločina. Mi smo u svakom trenutku spremni za razgovore i želimo da se dođe do rješenja. Ponekad mi izgleda da samo Srbija želi da se ovaj proces okonča, a da svi ostali, uključujući i EU, odgađaju to rješenje ili ga uopće ne žele. Što se nas tiče, rješenje ne može biti da Srbija prizna Kosovo. To smo i predsjednik Vučić i ja već bezbroj puta jasno rekli svima koji sudjeluju u ovom procesu, i to oni dobro znaju. Rješenje može biti ono do kojeg ćemo doći zajedno, a najbolje i najdugotrajnije bit će ono oko kojeg se suglasimo mi i kosovski Albanci.
Odnosi Srbije sa susjednim zemljama, s BiH, Sjevernom Makedonijom, Crnom Gorom...
Povremeno se pojave priče da Srbija kvari odnose u regiji, da hoće uspostaviti nekakvu dominaciju u susjedstvu i slično. Ne vjerujte u te besmislice. Uzmite samo odnos Srbije prema susjedima ovih dana, kada smo svi u nevolji zbog pandemije. Nije NATO poslao cjepiva Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, poslala im je Srbija. Dok čekaju da dođu na red, tko zna kada, i jedni i drugi ovom će pomoći moći zaštititi bar svoje zdravstvene radnike. Sve vrijeme pandemije na granicama smo imali najpovlašteniji mogući tretman za državljane susjednih zemalja, bez obzira na to kakav je kod njih bio tretman za ulazak građana Srbije. Ne kaže se uzalud da se pravi prijatelji poznaju u nevolji i mi se toga držimo. Baš kao i kada smo bez razmišljanja uputili pomoć narodu Banije nakon katastrofalnog potresa. Mi iskreno hoćemo još bolje odnose u regiji jer imamo mnogo neiskorištenih prilika, a problemi su nam manje-više isti. Inicijativa predsjednika Vučića za uspostavljanje jedinstvene ekonomske zone na Balkanu (mini-Schengen) najvažniji je regionalni projekt u posljednja dva desetljeća. Hoćemo da on zaživi, jer nema razloga da na našim granicama roba čeka danima, da se ljudi ne mogu zapošljavati u susjednoj zemlji zbog birokratskih kočnica... Mi smo inicirali gradnju nekoliko autocesta (Srbija – Albanija, Beograd – Sarajevo) jer smatramo da ćemo time više učiniti za naše ljude nego svi dosadašnji jalovi projekti za približavanje i povezivanje. Nema tu nikakve skrivene namjere, Srbija želi da regija bude što otvorenija i što povezanija zato što je to u našem interesu kao najveće zemlje i najveće ekonomije. Zemlje regije su, poslije EU, naše najveće tržište i mi svuda ostvarujemo suficit, zato to želimo iskoristiti. Svako tko se protivi tom otvaranju ne gleda interes svoje zemlje, to je obično politikantstvo.
Odnosi između Srbije i EU, SAD-a, Rusije, Turske...
Naš strateški cilj je ulazak u EU, to je prioritet i sadašnje i svih prethodnih vlada. Ne napredujemo onoliko brzo koliko bismo željeli i koliko smo spremni, ima u našem sporom napretku dosta zasluga i druge strane. Našu politiku postavili smo tako da europske integracije ne isključuju našu suradnju sa svim drugim velikim silama u svijetu, ako je to u našem interesu. Takva politika često nailazi na kritike, najviše iz EU, ali potvrđuje se da je ona ispravna i principijelna. Ne možete iz jedne goleme Njemačke, u koju dolazi trećina svih kineskih investicija u Europu, kritizirati Srbiju zato što su Kinezi napravili jedan most na Dunavu u Beogradu ili su kupili željezaru koja je srpske porezne obveznike koštala 10 milijuna eura svakog mjeseca. Bez dobrih odnosa sa SAD-om mi ne možemo ostvariti naše najvažnije državne prioritete, tu mislim na pitanje Kosova i Metohije. Imali smo odlične odnose s prethodnom administracijom, i u novoj predsjedničkoj administraciji imamo ljude s kojima smo odlično surađivali, uključujući i predsjednika Bidena, koji je kao potpredsjednik SAD-a, prije četiri godine, imao odličan posjet Beogradu. SAD je jedan od naših strateških partnera, nivo američkih investicija u Srbiji stalno raste, oni nas prepoznaju kao najvažniji faktor na Balkanu, i to s punim pravom. Rusija je tradicionalni i veliki prijatelj i partner Srbije, imamo veliku trgovinsku razmjenu, naročito u energetskom sektoru, ali i snažno međusobno osjećanje prijateljstva, kulturne i povijesne povezanosti. Nismo niti ćemo uvoditi ekonomske sankcije Rusiji, bez obzira na to što je to politika EU. Smatramo da bi to donijelo samo štetu našoj zemlji i nikakvu korist. Pitanje je imaju li europske sankcije Rusiji uopće smisao kada se na primjer završava megaprojekt plinovoda “Sjeverni tok 2” između Rusije i Njemačke. Turska je izuzetno utjecajna na Balkanu, mi ne bježimo od tog njezina utjecaja, naprotiv, želimo ga što više iskoristiti i dovesti što više turskih kompanija u Srbiju, što posljednjih godina ide jako dobro. Turska je regionalna sila, ona ima mnogo razloga za razvoj prijateljstva sa Srbijom i mi od toga ne bježimo.
