Život na balkanskoj vjetrometini, prema mnogim pokazateljima, u najkompliciranijim formama ostvaruje se u BiH. Zbunjenost i letargija dominiraju mentalitetima ovdašnjih stanovnika. U takvom kontekstu domovina i domoljublje različito se interpretiraju. Jedan od onih koji već dugi niz godina ponavlja kako je moguće živjeti, i s drukčijima suživjeti u ovoj zemlji, jest mons. prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak i profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. U srpnju profesor Topić slavi četrdeset godina predanog svećeničkog djelovanja, što je i povod ovom razgovoru.
Poštovani profesore Topiću, iako je to teško, možete li ukratko opisati tih četrdeset godina vašeg djelovanja?
- Htio sam u svom Novom Travniku, zajedno s kolegom Marinkom Grubišićem koji je tamo župnik, obilježiti taj dan, jer mislim da je jako značajno iz razloga što je četrdeset godina samo po sebi značajna brojka, a i čovjek se osjeća da je u zrelim godinama. Ja sam sretan čovjek i za to Bogu stalno zahvaljujem. Zahvaljujem što mi je dao dosta talenata i volju da radim, što su nam usadili i naši roditelji. Želio sam zahvaliti Bogu za dar svećenstva i svećenički poziv, koji je lijep. Zahvalan sam i mojoj rodbini koja je uvijek bila uz mene, mojim pokojnim roditeljima i četvorici pokojne braće, kao i živima bratu i sestri te brojnoj ostaloj rodbini.
U našoj obitelji, a ja sam bio najmlađi, nikada se nije ispričao ružan vic, nikada nije bilo psovke. Svaki dan smo imali redovito jutarnju i večernju zajedničku molitvu. Ono što iz tog razdoblja nosim, a može se primijeniti i danas u praksi, jesu životni dijalog i ekumenizam. U našu kuću su svakodnevno dolazili i muslimani i Srbi. Kao dijete se sjećam da su nam roditelji kazali: “Ako ne poznaješ ljude koji su nam došli u kuću, tvoje je da prvo pozdraviš s ‘hvaljen Isus’, a zatim ‘dobar dan’”. Svoje se nikada nije zatajilo, a poštivalo se drugo i drukčije. Molitva nikad nije izostala, pa ni onda kada smo u gostima imali ljude drugih vjeroispovijesti. Mislim da je to životni ekumenizam, dijalog ili, ako hoćete, i suživot koji može biti formula za odnose u BiH. Mi smo 1949. godine ostali bez svega, kuće, zemlje, oduzeli su nam sve, a ja sam rođen u tuđoj kući. U obitelji u kojoj sam rastao bila su dva gesla, jedan je da nitko ne može ići u inozemstvo i nitko ne može biti član Komunističke partije. Princip odgoja bio je molitva i rad. Kada sam postao svećenik, moji su bili radosni zbog tog čina. Nakon toga postao sam profesor i taj posao radim s ljubavlju. Nikad nisam imao problema sa studentima. Vrlo jasno na početku postavim principe; ovo je sveti posao, predavanja nisu samo obična na teologiji, govori se o Bogu i Božjim stvarima, i tako se treba odnositi prema tomu. Znam razlikovati što je služba, a što družba, pa vjerojatno ni zbog toga nisam imao problema sa studentima, za što imam potvrdu u anonimnim anketama koje godinama provodim. Zahvaljujem Bogu i na mojih sedam knjiga, mnoštvu znanstvenih članaka, a novinskim se ne zna ni broja. Držao sam brojna predavanja u brojnim europskim pa i svjetskim gradovima. Susreo bezbroj ljudi, od papa, kardinala, ministara itd. Kada je književnik Abdulah Sidran predstavljao moj kronopis, koji obuhvaća razdoblje od polovine zadnjeg rata do 2001. godine, kazao je: “Ja ovo za četiri života ne bih napravio”. Eto, i na tomu sam Bogu zahvalan , a zahvalan sam i svojim učiteljima i profesorima od osnovne škole pa sve do fakulteta i postdiplomskog studija, kao i onima koji su me odvraćali da ne idem u svećenike.
Cijeli intervju čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
