Poduzetnik Marion Duzich, vlasnik i direktor "Waterman Svpetrvs" hotela na Braču, jedan je od najuspješnijih povratnika iz iseljeništva u Republiku Hrvatsku te za Večernji list govori o nadolazećem 5. hrvatskom iseljeničkom kongresu koji će se održati u Mostaru. Naglašava kako je iznimno važno da se Kongres održava upravo u BiH, a što jasno pokazuje kako Hrvati iz Hrvatske i cijeloga svijeta podržavaju svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.

Dajemo im do znanja da razumijemo kroz što prolaze te da ćemo učiniti sve što možemo da pomognemo njihovoj situaciji, poručio je Duzich.

U kontekstu gospodarskog razvoja u skladu s jačanjem veza iseljeništva s domovinom, Duzich je kazao kako je šteta da se u Hrvatskoj i u BiH ne živi bolje s obzirom na prirodne resurse i vrijedne ljude koje imamo.

- Trebaju se podržati investitori, i domaći i strani. Ulaganja su važna za svaki razvitak gospodarstva, kako u Hrvatskoj tako i u BiH - naglasio je. Ističe i kako će na Kongresu objasniti kako je uspio u Hrvatskoj svojim ulaganjem u sektor turizma.

Koji je značaj održavanja 5. hrvatskog iseljeničkog kongresa u Mostaru? Kakve se poruke očekuju te koliko mogu pomoći u političkoj borbi Hrvata u BiH za ravnopravnošću?

- Vrlo je važno što se 5. hrvatski iseljenički kongres održava u Mostaru. Podržavao sam prethodne konferencije koje su se održavale u različitim gradovima Hrvatske i ponosan sam što sam i ranije bio govornik. Čestitam gospodinu Marinu Sopti na svim dosadašnjim konferencijama i na ideji da se ove godine održava u Mostaru.

Održavanjem Kongresa u Mostaru Hrvati iz naše domovine i iz cijelog svijeta pokazuju da podržavamo naše sugrađane u Bosni i Hercegovini. Dajemo im do znanja da razumijemo kroz što prolaze i da ćemo učiniti sve što možemo da pomognemo njihovoj situaciji. Zato ću se osobno pojaviti na svom panelu u Mostaru. Dobio sam mogućnost da se pojavim putem Zoom poziva, ali želim pokazati svoju podršku tako što ću se potruditi biti u Mostaru s našim ljudima unatoč tomu što je turistička sezona u punom jeku i najprometnije doba godine za posao koji vodim u Hrvatskoj.

Kongres će imati nekoliko panela i tematskih cjelina. Na koje ćete teme vi izlagati?

- Na panelu predstavljam kako Hrvati iz inozemstva mogu doprinijeti da Hrvatska bude uspješna.

Objasnit ću kako sam uspio u Hrvatskoj svojim velikim ulaganjem u sektor turizma. Članovi moje obitelji, uključujući moju kći i njezina supruga, također su se trajno preselili u Hrvatsku iz SAD-a i također su uvelike uključeni u vlastite poslove.

Također ću pokazati što se može učiniti ako ima problema. Najvažnije pitanje za stranog ulagača nije samo hoće li njegova investicija biti isplativa nego i što ako dođe do problema i spora. Pokazat ću da čak i ako stvari krenu po zlu, još uvijek postoji nešto što se može učiniti. Predstavit ću još jedan način na koji strani ulagači mogu rješavati sporove kako bi i dalje mogli ulagati u Hrvatsku, sigurni da znaju da imaju drugi put, a ne da se oslanjaju samo na hrvatski sudski sustav. Hrvatska i SAD potpisali su bilateralni ugovor o zaštiti ulaganja kako bi zaštitili američka ulaganja u Hrvatskoj, ali i hrvatska ulaganja u SAD-u.

Možete li nam ukratko iznijeti detalje svoje životne priče? Što vas je ponukalo na povratak u domovinu?

- Rođen sam u Velom Ratu na Dugom otoku. Moj djed Marijan kao ekonomski emigrant 1920. otišao je u Ameriku, gdje je počeo kao ribar i teškim radom stekao nekoliko ribarskih brodova, tvornicu za preradu i pakiranje ribe i škampa… U Ameriku je 1957. za njim došao njegov sin, moj otac, Ante. Prva tri razreda osnovne škole pohađao sam u rodnom Velom ratu na Dugom otoku, a s majkom i braćom Johnom-Ivanom, Damirom i Rokom, krenuo sam za ocem u Ameriku dvije godine iza njega, 1959.

S devet godina došao sam u Aransas Pass u Teksas, gdje je živjelo nekoliko hrvatskih obitelji. Svi su mnogo radili, pa sam i ja nakon škole i ljeti s ocem i djedom išao brodom u lov na škampe. Već s 15 godina postao sam kapetan ribarskog broda i tada sam već zarađivao više od svoje nastavnice, a kada mi je bilo 18 godina, sa svojih 20 tisuća dolara ušteđevine sudjelovao sam u kupnji obiteljskog broda. Posao je išao dobro, pa smo 1974. već imali tri restorana i nekoliko pogona za preradu ribe i škampa.

Godine 1995. preselio sam se sa ženom i djecom iz Aransas Passa u Galveston, otok u Meksičkom zaljevu, u Teksasu. U Galvestonu sam nastavio biznis koji su u Aransas Passu počeli moj djed i otac, ali sam ga znatno unaprijedio. Otvorio sam veliku tvornicu za preradu i pakiranje ribe i škampa, zatim brodogradilište, imao sam svoje brodove za izlov škampa, a u pet godina, do 2000., otvorio sam sedam restorana. Krajem 90-ih osjetio sam snažnu nostalgiju za rodnim krajem, koju su poticali moji djed i majka. Godine 2000. prodao sam dva restorana za 11 milijuna dolara, što je bio početni kapital za investiciju u Hrvatskoj. Na prvi pogled sam se zaljubio u Supetar i Brač te je tu krenula moja hrvatska avantura. Nikad nisam požalio.

Kakav je danas odnos iseljeništva i domovina (Hrvatska i Bosna i Hercegovina), odnosno postoji li prostor za unaprjeđenje?

- Uvijek ima mjesta za napredak i učenje. Mora se više komunicirati međusobno, slušati i shvatiti problematiku iseljeništva. Treba naći način za uspostavljanje, održavanje i njegu kvalitetnijeg odnosa.

Koliko jačanje ekonomskih veza s iseljeništvom može pomoći u stvaranju boljih uvjeta za život u Hrvatskoj i BiH?

- Šteta je da se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ne živi bolje s obzirom na prirodne resurse i vrijedne ljude koje imamo. Trebaju se podržati investitori, i domaći i strani. Ulaganja su važna za svaki razvitak gospodarstva, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Novo izlaganje znanja, s novim ulaganjima, dolazi do stvaranja novih radnih mjesta, donosi nove mogućnosti za građane Hrvatske i BiH. Treba imati vjeru i uložiti sve svoje napore da lokalna zajednica bude samoodrživa i da mladi ljudi imaju budućnost.

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina preko granice plaćaju tek 1,19 eura