Lijepi akademski i ljudski običaji nalažu da se u povodu značajnih obljetnica pojedinog člana društva, ustanove, sveučilišta, akademije i slično predoči cjelovit osvrt na život i djelo jubilarca.
Akademik Josip Muselimović mnogo piše o drugima, podsjeća na zaslužne i uspješne ljude, tvrtke, društva, afirmira i promiče lijepo, humano i etično, pa je red ponešto reći, napisati o njemu, odnosno podsjetiti na njegove obljetnice koje se sastaju 2019. godine.
Akademik Josip Muselimović, naime, tijekom ove, 2019. godine započeo je 75. godinu života, pedesetu godinu odvjetničkog poziva i pola stoljeća članstva u Matici hrvatskoj, najstarijoj kulturnoj instituciji hrvatskog naroda. Dva desetljeća i jednu godinu više, kao predsjednik i počasni predsjednik Matice hrvatske u Mostaru i renomirane kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – poznate u Europi i u cijelome svijetu, i pet godina članstva u Hrvatskoj akademiji za znanost i umjetnost u BiH od osnutka i njezin glavni tajnik.
Zaista, impresivno!
Svaka od navedenih obljetnica zaslužuje poseban i širi osvrt, opsežnu valorizaciju, a sve zajedno traže cjelovitu monografiju, spomenicu, okrugli stol ili tome sličan znanstveni skup. U ovoj će se prigodi dati na uvid, odnosno reći, tek ponešto o svakoj obljetnici, s posebnim naglaskom na slavljenikove kolumne u Večernjem listu. Objavio ih je ni manje, ni više nego dvije stotine i pedeset. To zaslužuje iskrene čestitke i priznanje.
U ovakvim prigodama – u pisanju in honorem – teško je izbjeći subjektivnost jer Josipa poznajem gotovo od djetinjstva.
Nastojat ću stoga podastrijeti činjenice kako prilog ne bi sličio na glorificiranje ili laudaciju. Činjenicama ne trebaju dodatne eksplikacije, epiteti ni atributi kojima bi se kitila osoba koju resi već toliko međunarodnih priznanja i lovorika.
Prvo, Josip je, kao i njegov literarni uzor, nobelovac Ivo Andrić, privržen BiH, i drugima predočava svoje spoznaje, svoja trezvena i razborita razmišljanja. S pravom se može reći: on je istinski angažirani intelektualac. Ali – ne intelektualac u službi ove ili one ideologije, partije, stranke. Nije isključiv, nije ni nihilist, ali ni ravnodušan spektator tek gledatelj, motritelj...
Oko nas je previše crnila, laži, ružnih riječi, mržnje i jednoumlja. Josip se ne povodi za takvim trendovima, orijentacijom na negativno. U postojećoj kakofoniji istina, interesa, svjetonazora, akademik Josip Muselimović osvjetljava univerzalne vrijednosti, razvija konstruktivne ideje, govori glasom nade, razuma, glasom mostograditelja. Ne gleda sve kroz tamne naočale, kroz crno-bijelu vizuru.
Rastao je u roditeljskom domu pod brižnim okriljem majke Lucije i dvije godine starijeg brata Ivana. Vjera je bila temelj njegova odgoja i duhovnog razvoja. U ranome je djetinjstvu upio univerzalne vrijednosti najbolje artikulirane u Deset Božjih zapovijedi. Spoznao je zlatno pravilo svjetskoga etosa i Benediktovo načelo: Ora et labora.
Uvijek bijaše vrstan učenik i student. U mladosti je bio zapažen nogometaš. Davno je kazano: Nomen est omen. Ime Josip zaista je znak marljivosti, strpljivosti i plemenitosti. U obiteljskom domu upoznao je vrline sv. Josipa. Ime ga je obvezivalo pa i sam je sve ostvario – opera et studio.
Nakon što je završio osmogodišnju školu u rodnome mjestu, srednju u Mostaru, upisao je Pravni fakultet u Sarajevu. Po okončanju studija namještenje nalazi u odvjetničkim uredima glasovitih mostarskih odvjetnika Ive Čizmića i Branimira Buntića. Uspješno je položio nekada tako zahtjevan pravosudni ispit s kojim se stjecala titula doktora struke i priprema se otvoriti svoj odvjetnički ured. Radeći odgovorno, marljivo i uspješno, brzo je postao prepoznatljiv, ugledan, tražen odvjetnik-branitelj. Pripada plejadi rijetkih odvjetnika koji su u odvjetništvu proveli cijeli radni vijek, koji nisu pravili izlete u politiku i neke druge konjuktivne, probitačne djelatnosti. A svi dobro znamo da mu je prijelomnim godinama, kao na dlanu, ponuđeno mjesto u Predsjedništvu BiH.
Koliko je cijenjen u svojoj struci, kazuje činjenica da je dobio najviša profesionalna priznanja za životno djelo: Zlatne povelje Odvjetničke komore Federacije BiH, Odvjetničke komore Republike Srpske te odvjetničkih komora Vojvodine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i konačno, Zlatnu povelju Hrvatske odvjetničke komore sa značkom dr. Ivo Politeo. Jedinstven primjer. Bez presedana je!
Predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Leo Andreis u prigodi dodjele najvišeg staleškog priznanja – Zlatne povelje s imenom dr. Ivo Politeo, rekao je:
“Stručnim i savjesnim obranama, odnosom prema profesiji i njezinu pomlatku, širokim poljem djelovanja, on je postao uzor i putokaz svojim suvremenicima. On je istinski velikan ovovremenog odvjetništva.”
Istim povodom, bard odvjetništva bivše države Silvije Degen kaže:
“Jednoga će dana tvoja djeca i prijatelji shvatiti da nije jednostavno živjeti i poslije smrti jer u to treba uložiti cijeli život proveden na ovom svijetu”.
Akademika Josipa Muselimovića predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je najvišim državnim ordenom – Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a Internacionalna liga humanista – Zlatnom poveljom s imenom nobelovca Linusa Paulinga. Proglasila ga je i internacionalnim odvjetnikom obespravljenih, a Matica hrvatska nagradila ga je – Velikom zlatnom poveljom za najveći kulturni događaj u njezinoj gotovo dvostoljetnoj povijesti. Kratko: sve zajedno – dostojno divljenja!
Autor ovih redaka bio je nazočan kada se, u jednom neformalnom društvu, sredinom osamdesetih godina, postavilo pitanje:
“Što je to što Josipa Muselimovića izdvaja kao uspješnog odvjetnika?”
Odgovorio je onodobni sudac Vrhovnog suda BiH (N. S.):
“Treba pročitati njegove žalbe, čuti njegove obrane, pa se uvjeriti kako je sve iznimno stručno, argumentirano, uvjerljivo i pismeno sročeno. On je primjer istinskog intelektualca – odvjetnika”, završio je sudac. Iz Josipova curiculuma vitae bjelodano je da je zastupao vrlo kompleksne procese. O nekima je napisao i uspješnu kazališnu dramu u vezi s tim.
I jedna druga radiodrama – “Tek iza rešetaka osjetila sam slobodu”, okitila se prvom nagradom Radio Sarajeva. Često se može čuti i na valovima Radio Sarajeva i Beograda.
Ono što treba naročito istaknuti jest Josipova kultura zahvalnosti svojim mentorima, starijim odvjetnicima – Ivi Čizmiću i Branimiru Buntiću.
U svakoj prigodi to istakne odmjerenim riječima. Danas je to sve rjeđa osobina; prevlada kultura nezahvalnosti. Još je slavni Ciceron rekao:
“Zahvalnost nije samo najveća vrlina, nego je majka svih ostalih”.
Iza Josipa je pola stoljeća neprekidnog odvjetničkog djelovanja. S pravom je Nestor, doajen odvjetništva, i ne samo u BiH – priznat ugledan član.
Josip je posebno društveno angažiran jer je već pola stoljeća aktivnim članom Matice hrvatske, a samo on zna koje je posljedice doživljavao zbog toga. Svoju ljubav i privrženost prema Matici pokazivao je tijekom svoja četiri mandata, a to radi i danas, kao njezin počasni predsjednik.
Zbog vrhunskih sadržaja, izvrsne organizacije i potpune otvorenosti za umjetnike cijeloga svijeta, Mostarsko proljeće postalo je punopravni član Saveza europskih festivala.
Josip je bio i ostao istinski spiritus movens, spiritus rector svih Matičinih aktivnosti.
Tijekom života mnogo je napisao i uradio. Slobodan sam, međutim, reći da je rad u Matici njegovo životno djelo jer ga je obilježio stvaralački, umjetnički, kreativno. Utkao je u to nesebičnu ljubav, predanost i stručnost. Prikladnim programskim sadržajima njegovao je i razvijao kulturne potrebe i motivirao na sudjelovanje u kulturno-umjetničkim manifestacijama, što svjedoči brojnost posjetitelja u Kosači, Galeriji Aluminij, Hrvatskom narodnom kazalištu i na drugim mjestima. Kulturom se grade mostovi, otklanjaju predrasude, ne dopušta zatvorenost duha i provincijalnost sredine.
S međunarodnom kulturnom manifestacijom Mostarci su privilegirani, usmjereni na visoke kulturne standarde. Akademik Josip Muselimović nastoji da proljetni entuzijazam, proljetni kreativno-stvaralački duh, neprekidno pokreće Mostar i BiH. On uporno svome gradu i svojoj domovini želi dati novo lice, ljepši duhovni, kulturni i urbani krajolik.
Kada se osnivala Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, kada su birani prvi redoviti članovi, Matičarsko povjerenstvo u ozbiljnom dugogodišnjem procesu, bez rezerve, zadrške i ograde, predložilo je Josipa za redovitog člana, a na prvoj sjednici, biran je za glavnoga tajnika i u uredništvo Akademijina glasila – Vidici.
U ovoj prigodi nužno je istaknuti da je njezin predsjednik Josip, sa svojim suradnicima, pokrenuo dva časopisa u Mostaru: Motrišta i Suvremena pitanja.
I jedan i drugi časopis na dobrome su glasu. Časopis Motrišta dosegnuo je stoti broj, što je u ovo vrijeme pravi izdavački podvig, jer časopisi se u našoj zemlji gase – jedan za drugim.
Motrišta su, na Skupštini Matice hrvatske, dobila veliko priznanje – Srebrnu povelju, a još više – i Zlatnu, kao najbolji časopis na sarajevskom Međunarodnom sajmu knjiga. Da nije ovih dvaju dragocjenih i uglednih glasila, mladi znanstvenici i istraživači ne bi imali gdje objavljivati svoje radove, a Mostar je grad učenika, studenata, njihovih nastavnika, znanstvenika, umjetnika. Akademik Josip Muselimović piše mnogo i dugo, pedeset godina in continuo. Krleža je rekao:
“Nitko neće da vjeruje kako je pisanje boks najteže kategorije.”
Pristaje mu ona stara maksima: Nula dies sine linea.
Pisanje ne doživljava kao teret nego to čini sa zadovoljstvom. U vremenu mržnje, zatrovanih odnosa, narušavanja dobrosusjedskih odnosa, demagogije, licemjerja, Josipovi se tekstovi doživljavaju kao osvježenje, posve su drukčiji.
Pozivaju na međusobno uvažavanje, sporazumijevanje, na razgovor, na rad, na djelovanje, na privrženost svome kraju, svojoj domovini, a ne na optužbe, fraze, licemjerje. Pritom ne docira, ne optužuje, nego primjerima koje podastire razotkriva apsurdnost umjetnih nesporazuma, nekulture govora, lijenost duha, kontaminiranje odnosa. Prepoznaje znakove vremena, ali se njegov stvaralački duh ne miri s postojećim stanjem i tendencijama u vremenu. Traži bolje, humanije, etičnije, pravednije stanje i odnose.
Svi su Josipovi tekstovi određeni poziv na dijalog, afirmaciju razlika, na slobodu promišljanja. Impresionira njegova stvaralačka radoznalost, polivalentno interesiranje, kao i analitičnost i argumentacija kojom tvori svoje eseje. Ne podliježe lažnim trendovima nego se oslanja na pravdu, pravičnost, istinu, na etičnost, na teme i probleme koji su od opće koristi i važnosti.
Ne piše u kategorijama ili-ili, crno-bijelo. Više voli i preferira veznik “i”, koji povezuje, snaži. Neprekidno širi svoj vidokrug i duhovni vidik. Dok drugi navlače mrak i raspiruju mržnju i nesporazume, on osvjetljava, afirmira, promiče civilizacijske vrijednosti i standarde u komuniciranju. Odbacuje i razotkriva površnost, filistarske nazore, voluntarizam i nekompetentnost. Na jednom mjestu piše:
“Stara mudroslovica kaže: Najopasniji su nedorasli ljudi u čijim rukama je moć odlučivanja.”
Gotovo da i nema aktualnog fenomena o kojemu Josip nije, pred sud javnosti, iznio svoje motrište, svoje viđenje, i čitateljima pomogao što cjelovitije spoznati bit problema, njegove uzroke i posljedice. Uvidom u naslove njegovih kolumni, uvjerili bismo se da mu nije promaknula ni jedna bitna tema, ni jedan problem koji je pobuđivao zanimanje javnosti.
Neupitnom juridičkom stručnošću i bona fide pristupom, elaborirao je i pojedine tobože zamršene, već predugo neriješene probleme.
Objelodanio je nelogičnosti koje se protive razumu glede ubojstva Joze Leutara, kao i lakrdašenje glede umorstva generala Vlade Šantića.
Pobuđuje čuđenje i nevjerojatno je kakvim se sve smicalicama želi obmanuti javnost, varati, zavoditi i zamagljivati u slučajevima koji su tako razgovijetni, razložni, jasni. Napisao je više kritički intoniranih tekstova o pravosuđu, sudstvu na svim stupnjevima. Akademik Muselimović zna da je Justicija, božica pravde, toliko puta iznevjerila pravdu, pravednost, iako pravda treba biti temelj svake države.
On nije upućivao javnosti – ja optužujem, kao što je učinio Emile Zola prilikom Dreyfusove afere, ali je, uvjerljivom argumentacijom, razobličio svu apsurdnost pojedinih haških presuda, kao i svjesnu, hotimičnu nerazrješivost pojedinih okrutnih ubojstava.
Josip nije ostao dužan ni svome zavičaju, svojoj župi sv. Jakova jer je u više navrata pisao o Međugorju, Bijakovićima, o Brotnju, o vrijednim i zaslužnim ljudima kraja. Iako to eksplicite ne izgovara, pokazuje odioznost prema raspršivačima svađe i sukoba među susjedima, među narodima, prema svim pojavama huškanja, podjarmljivanja i uznemirivanja građana.
U jednoj kolumni, u sjajno nadahnutom eseju – “Nije etički i nije moralno” – razobličio je prijevare, spletke i smicalice glede izbora člana Predsjedništva naše zemlje. Na lucidan i pronicljiv način razotkrio je, raskrinkao, bizarnost, moralno i duhovno siromaštvo malograđanskih postupaka. Malograđani koji se prodaju za građane ne žele razumjeti ništa izvan svoga interesa, svoje duhovne ograničenosti, uskosti.
O Josipovim knjigama, o njegovu bogatom opusu, pisali su akademici, glasoviti književnici, umjetnici, znanstvenici, profesori i sportaši. Tako akademik i bard književnosti Avdo Sidran piše:
“I tako zaglavih čitajući Josipovu knjigu”, a još jedan književni gorostas akademik Luko Paljetak piše: “Josipove knjige su dragocjen prinos, kao stručna djela i ljeposlovno štivo”.
Njegova se djela predstavljaju u prepunim dvoranama. Drame su mu reprizirane na desetke puta. U tekstovima svjedoči, iskazuje čovjekoljubivost i domoljublje.
Josipovi se tekstovi čitaju i imaju veliki odjek u javnosti. Nakon što je pojmljivo pročitao knjigu “Mostarski dragulji”, dr. sc. Obrad Šarenac, profesor emeritus, pozvao me na kavu i upita me:
“Tko je, između navedenih dragulja najblistaviji?”
Velim: “Teško je to gradirati jer su zastupljena mnoga polja ljudske djelatnosti”.
“Autor... Autor Josip najveći je dragulj među svim tim draguljima”, odgovorio je profesor Šarenac.
“On ih je sačuvao od zaborava i pokazao kako se treba odnositi prema zaslužnicima naroda.”
Poželimo Josipu još mnogo obljetnica, kao i novih uradaka njegova stvaralačkog duha i revnosti.
