Ekspert za geopolitiku i međunarodnu sigurnost te profesor na Fakultetu poličkih znanosti u Sarajevu dr.Sead Turčalo, nije iznenađen neusuglašenim reakcijama iz BiH na aktualne krize u svijetu. Nepostojanje vanjske politike BiH on prvenstveno objašnjava odsustvom bilo kakve jasne unutarnje politike. Vrlo je kritičan i prema međunarodnom djelovanju u BiH.
Kako komentirate potpuno oprečne reakcije iz bh. entiteta na krize u Ukrajini,Gazi pa i Siriji? Znači li to da entiteti ili narodi imaju vanjsku politiku, a ne država?
-Ako uzmemo općevažeći princip o uvjetovanosti vanjske politike jedne države njezinom unutarnjom politikom onda već od početka postaje jasno da ključ različitih stavova o ključnim međunarodnim problemima leži u odsustvu unutarnje politike. Unutarnje politike u BiH nisu ni etničke ni entitetske već partijske, garnirane pričom o interesu vlastitog etniciteta koja treba poslužiti da se obrani “iskonska” misija stranke o obrani etničkih interesa. Uz nedostatak unutarnje politike evidentna je odsutnost zajedničke ideje o razvoju države unutar domaće političke elite. Shodno tome nemoguća je ideja o koherentnoj vanjskoj politici.
Ima li onda BiH uopće vanjskopolitičke interese i ciljeve te prepoznaju li se oni u djelovanju državnih institucija?
-Bosanskohercegovačka vanjska politika je zasnovana na zastarjelom dokumentu usvojenom prije više od deset godina. Zapravo cjelokupna vanjska politika koju po Ustavu vodi Predsjedništvo BiH se svodi na princip što načelnije to prihvatljivije, budući da svaka konkretizacija zahtjeva korake koje najčešće ne konvergiraju nekoj od etničkih predstava o poželjnoj vanjskoj politici BiH. Time je vanjska politika ostala još jedno od fundamentalnih državnih pitanja koje se supstituira etničkim pitanjima i imobilizira državu u njezinom djelovanju prema vanjskom svijetu.
Može li se o članstvu u EU i NATO-u govoriti kao o vanjskopolitičkim ciljevima BiH?
-O NATO-u se ne razmišlja kao o strateškom pitanju već se ono razmatra na dnevnopolitičkoj bazi i prema njemu se opredjeljuje u skladu s potrebama vlastite promocije u kratkoročnom periodu. Mislim da se zaboravlja da se država pa ni regija ne mogu izmjestiti izvan svoje geopolitičke pozicije koja u bitnom uvjetuje i vanjsku politiku. Osim toga ostanak izvan Saveza ni u kom slučaju za BiH ne može imati stabilizirajući efekt jer razlog nepristupanja ne bi bilo demokratsko opredjeljenje većine, nego rezultat divergentnih strateških kultura unutar države. Na koncu ako bi BiH ostala izvan Saveza ona mora razmišljati o dugoročnom utjecaju te odluke te ozbiljno redefinirati svoju vanjsku politiku. Slična situacija je s europskim integracijama oko kojih takoreći postoji konsenzus, ali ne i vidljiva politička akcija za implementaciju ovog cilja. Suštinski problem europskih integracija kao postuliranog vanjskopolitičkog cilja jeste da ga je moguće realizirati sve do trenutka dok ne implicira nikakve konkretne vrijednosti primjenjive na trenutni politički kontekst BiH niti pretpostavlja nužnost prihvaćanja određenog konstitucionalnog reformiranje zemlje. Dakle, onoga trenutka kada načelna opredjeljenja zahtjevaju konkretna unutarnjopolitička djelovanja, pojavljuju se nepremostive razlike.
Postoji li i kakva je zapravo danas uloga OHR-a i EUSR-a u BiH?
-OHR je institucija koja je već od kraja 2005.godine lagano počela odumirati. Danas u djelatnom smislu imamo skupinu birokrata koji zbog duboke podjeljenosti oko sudbine institucije i uloge međunarodne zajednice u BiH unutar Vijeća za provedbu mira ne mogu vršiti svoju ulogu, a to je implementirati Daytonski mirovni sporazum i biti netko tko će sukladno ovlastima koje im daje Aneks 10 Sporazuma na koji se tako često pozivaju i njegovi afirmatori i negatori, otkočiti političke procese koji blokiraju domaće institucije. Budući da OHR po samom Daytonskom sporazumu pa i jednoj od presuda Ustavnog suda BiH predstavlja dio političkog sustava BiH, njegov odlazak, čak i u situaciji kada ta institucija ne postoji ni u kakvom kapacitetu osim, da se našalim, zgrade na Vrbanji, nije moguć jer nije ispunio svoju ulogu implementatora Sporazuma do kraja. S druge strane EUSR po mom mišljenju nikada nije ni oživio niti zauzeo neku proakitvnu ulogu u BiH, osim ako mu ne pripisujemo ulogu domaćina sastanaka između EU povjerenika i političkih lidera u BiH kao proaktivno djelovanje. Takva uloga EUSR-a zapravo pokazuje da Unija uopće nema strategiju djelovanja prema BiH. Sve najave o oblikovanju novih strategija prema BiH uglavnom završe u formi non – papera, skupljajući prašinu ispod gomila papira koji se bave drugim, za europske birokrate i političare važnijim žarištima u svijetu. To besciljno lutanje EU-a, ali i cijele međunarodne zajednice u BiH najbolje oslikava slučaj Sejdić – Finci.
Koliko su realna i utemeljena očekivanja o većem angažmanu SAD-a u BiH nakon izbora?
-Međunarodni akteri su omogućili domaćim akterima da kroz različite igrice svojstvene mentalitetu “seoskih varalica” slučaj pravne naravi prvo prebace na teren političkog, a zatim i geo-političkog, nastojeći da pitanje izbora članova Predsjedništva kartografira i tretira kao (među) entitetsko, a ne državno pitanje. Dok međunarodna zajednica poziva na odgovornost političkih elita za sudbinu države i njezinih građana, dotle unutarnji akteri i deklarativno odbacuju angažman tih struktura, ali ga svojim (ne)djelovanjem zahtijevaju te imamo vražiji krug njihove međusobne ovisnosti iz kojeg je nemoguće izaći. Po mom mišljenju ostanak BiH u permanentnoj krizi i etničkoj sadašnjosti nije rezultat samo instaliranja etnonacionalizma kao vrhovne političke ideologije, već i zavidne nesposobnosti međunarodnih aktera da strateški i geopolitički promišljaju bh. političku jednadžbu u kojoj postoji samo jedna nepoznata, a to je politika same međunarodne zajednice.
Kako gledate na njemačke inicijative i barem demonstrativno pojačan interes za BiH i zapadni Balkan u cjelini?
-Dosadašnji, kako Vi kažete, pojačan interes Nemačke za ovu regiju se prvenstveno sveo na ubrzavanje procesa u rješavanju odnosa Srbije i Kosova. Dalje od toga Njemačka nije činila, pogotovo u bh. slučaju gdje joj se angažman posljednjih godina ograničio na posjete političkih lidera Berlinu te inicijativu kancelarkinog savjetnika Heusgena, koja je neslavno završila. U uvjetima kada imamo aktualnu ukrajinsko – rusku krizu kojoj se ne nazire kraj te u tom kontekstu zaoštravanje ekonomskog “rata” Rusije i Zapada, vrhunac njemačkog pa i drugih angažmana uključujući američki u Bosni i Hercegovini, moglo bi biti držanje situacije stabilnom uz eventualni pokušaj da se u sljedećoj godini pokrene neka nova inicijativa o ustavnim reformama u povodu dvadesete godišnjice Daytonskog sporazuma.
