Izet Mujić Stampi, mostarska legenda, preminuo je u petak, 10. studenoga 2017., u Mostaru. O Stampiju se istodobno i zna i ne zna mnogo. Bio je to garderobijer mostarskih hotela, strastveni ljubitelj nogometa, poznavatelj svih faca nekadašnje mostarske i jugoslavenske elite. No, malo tko zna njegovu pravu priču. Zahvaljujući kolegama iz sarajevskog Mediacentra, koji su nam ustupili arhivu Infobiroa, objavljujemo tekst Ahmeta Burića o Stampiju objavljen u magazinu “Dani” 14. srpnja 2007. godine pod naslovom “Filmski i(li) stvarni lik”. “Rođen sam u Donjoj Mahali 1941. godine i ne pamtim Drugi svjetski rat. Pamtim samo sliku zbjega, kako me majka drži u naručju na Humu. Poslije Drugog svjetskog rata odrastao sam u domovima. U Suhom Polju kod Tuzle dogodilo mi se da sam pri branju šljiva pao s drveta i ubo se na kruškov trn od čega sam dobio tuberkulozu kostiju.”
Od tada Stampi hrama na jednu nogu. Raditi je počeo prije više od 30 godina, u mostarskom hotelu Bristol, na garderobi, poslije je prešao u Ružu, a mirovinu je dočekao u hotelu Ero, gdje i danas živi (tekst pisan u srpnju 2007., op. ur.), uz devet kolega, što je nesvakidašnji primjer humanosti kad su umirovljenici u pitanju.
Najviše mu je, kaže, pomogao direktor Zvonko Raguž. “Sam sam se probijao kroz život, nije bilo lako biti samac, i uspio sam. Slučajevi poput mog u nekim bi drugim sredinama možda i završili tragično, ali ja sam uz pomoć svojih sugrađana uspio proživjeti dostojanstven život.”
- Diskretan i blag, Stampi je pripadnik “stare škole”. Družio se s poznatim ličnostima, bio pri ruci nogometašima, umjetnicima, političarima, nerijetko znao i njihove intimne tajne. Stampi se sjeća: “U tom se poslu svašta vidi, sve prođe pored hotelske recepcije. Ali, ja sam se ponašao tako da niti sam što vidio, niti što čuo. A restoran hotela Bristol je bio sastajalište svih vrsta ljudi: dolazili su tu i Meha Sefić, Džemal Bijedić, Skender Kulenović, Zuko Džumhur... Josip Jole Musa je bio darežljiv, volio je pomoći, bio je široka duša u pravom smislu te riječi, i pravi čovjek.” “Zuko Džumhur je”, nastavlja Stampi, “bio otvoren, komunikativan i jednostavan: “Sjedio sam s njim ovako i pio kavu, pričali bismo i razumjeli smo se sjajno. On je prepoznavao sve u ljudima, imao si osjećaj da si s njim proveo čitav život. Meha Sefić, slikar, bio je malo zatvoreniji, tih, povučen, ali mi je puno vjerovao - kad bi neki gost vidio njegove slike u holu, i neka mu se dopala, Meha bi mi dao ključ od ateljea i poslao me da donesem sliku.”
Kada je objavljen sastav nogometne reprezentacije bivše države, na ispraćaju u hotelu Bristol, legendarnom Stampiju rekao sam da ću mu, ako budem igrao i postigao gol, donijeti najljepši upaljač koji budem našao u Londonu. I, eto, dogodilo se da sam igrao i da sam postigao gol. Ushićen, uzdignutih ruku dotrčao sam do Duška i pitao ga:
- Što misliš - kako sada Stampi slavi? Kupio sam najbolji upaljač koji sam našao; bio je lijep, nekako pozlaćen i skup. Po povratku, ponovno u hotelu Bristol, među oduševljenim mnoštvom, upaljač sam predao Stampiju. Nedugo zatim izišli smo u šetnju i kažem mu: - Stampi, hoćemo li zapaliti po jednu? A on meni: - Hoćemo ako imaš šibicu. Zapravo, Stampi nas je beskrajno volio. Stalno je govorio: - Ja mogu, ali ti nemoj pušiti, ti si igrač, pluća će ti stradati. Na ovaj način Stampi je želio da popušim jednu cigaretu manje. Mostarskim liskalucima nitko nije mogao stati na kraj.
Kad je na londonskom Wembleyju u prijateljskoj utakmici Engleska - Jugoslavija nekadašnji poslovođa Veleža Franjo Vladić zabio valjda jedini gol glavom u svojoj karijeri legendarnom Gordonu Banksu, potrčao je Dušku Bajeviću u zagrljaj i upitao: - Što misliš, gleda li me Stampi? Pokazuje fotografije s Oliverom Dragojevićem, Kemalom Montenom, Severinom, Duškom Kulišem. Stampi je omiljen: na obje obale Neretve ga smatraju živom legendom. “Bio sam najbolji s Duškom Bajevićem, on me je najviše volio. Gospodin u pravom smislu te riječi, netko s kim vam je ugodno u svakom trenutku. Živio je i ponašao se onako kako je igrao - Princ s Neretve, nema što.”
“Nogomet je bio i ostao moja velika ljubav, ponekad imam osjećaj da bih, da nisam imao ovaj fizički hendikep, bio savršen igrač, bolji od Pelea. Jer, ne možeš ti naučiti igrati lopte, ako ti je priroda dala da znaš - onda možeš igrati”. Povjerovati u usporedbe s takvim velikanima je teško, ali da bi se shvatio obujam fascinacije Stampija nogometom, treba se vratiti u sedamdesete, na turnir Kantarevac, gdje se u to doba igrao najbolji mali nogomet u nekadašnjoj Jugoslaviji. Oko stotinu ekipa iz regije skupilo bi se na rukometnom igralištu gdje su stasali i veliki nogometaši kakvi su Sliškovič, Tuce, Kajtaz, Glavović... Mostarski igrači na malom terenu su bili cijenjeni i izvan granica BiH, svojedobno su osvojili i zagrebačku Kutiju šibica, najjači turnir tog tipa u nekadašnjoj Jugoslaviji, a neki od njih su završavali u Sjedinjenim Državama gdje se sedamdesetih tek počeo igrati nogomet. Stampi je bio neizostavna ikona tog turnira.
“Ušao bih po pet-deset minuta u svakoj utakmici, stao u kut, jer zbog invaliditeta nisam smio ići u dvoboje”. Ali, Stampi je imao tajno oružje, udarac koji nikad prije ni poslije nije viđen. Kad bi mu netko od suigrača dodao loptu - ona bi morala biti poluvisoka - Stampi bi se oslonio na bolesnu nogu, a zdravom bi gađao suprotni vratarov kut. Ne jednom ta bi lopta završavala iza leđa vratara jer, ako bi je Stampi “potrefio”, bila bi silovita, pravi projektil.
“Jednom smo igrali finale Kantarevca s ekipom koja se zvala Zvjezdara. Uvijek su bili negdje pri vrhu, nikad nisu bili prvi, ali su igrali od noge do noge, ako ti zabiju prvi gol, ne možeš im ništa, bili su strašno uigrani. S druge strane, mi smo igrali za Taxi, naš najbolji igrač je bio Miro Rebac koji više nije među živima. Nije se moglo ući na Kantarevac koliko je bilo ljudi, priča se da ih je bilo oko 5000, i u svlačionici se dogovaramo oko taktike. Ja pitam - ‘Mogu li ja nešto reći?, oni kažu - ‘Hajde, Stampi’. I ja kažem da se mi s njima ne možemo nadigravati. Brži su i, ako primimo gol, gotovo je. Nego, Ale Postećija na golu, Zlatko Vranješ, Cica Radić obrana, a Miro Rebac sam u napadu, oko centra, ali da se odmah priključi obrani kad vidi da je frka. Idemo na jedanaesterce, pa što bude, što Bog da. A za njih brani Slavko Njeguš, bivši Veležov vratar, igraju Dubravko Ceka Ledić, isto Veležov igrač, Boka Sedlarek, pokojni Nini Raguž, sve same zvijezde. Oni navalili, mi ne možemo izaći iz šest metara, ali oslobodimo se i Rebac zabije neki otpadak. Opet oni stisnu, a mi nešto na foru, Ekra Dulić zabije drugi gol i 2:0 za Taxi. Ja ulazim, stojim sa strane, 4-5 metara u njihovu polju i vidim kako Slavko Njeguš stoji na penalu. Ale izbije loptu, ja je primim i - kad hoće, onda hoće – lobujem vratara koji je sljedeće godine igrao u finalu Kupa Jugoslavije. Minuta do kraja, Rebac mi gurne jednu loptu po zemlji, ja polegnem po njoj, izvedem onaj svoj udarac, ona u jednu, pa u drugu vratnicu i - gol! 4:0 za nas, to nitko nije mogao vjerovati, odnijeli su me na rukama do Bristola, da zemlju nisam dodirivao.” Kad se govori o današnjem Mostaru, Stampi je “hercegovački” oprezan: “Teško je očekivati da će ikada biti kao što je bilo prije rata, ali bolje je nego što je bilo u zadnjem ratu i poslije njega, i mislim da će se živjeti.” A nadimak? Stumpy je u engleskom sinonim za hroma čovjeka: “Bio je jedan strašan u Veležu. Muhamed Glavović, i on mi je dao taj nadimak. U to vrijeme je igrao onaj film ‘Rio Bravo’, pa je tamo bio glumac koji je bio invalid kao i ja, a pucao je iz puške”. Kako dirljivo, kao uostalom i cijeli Stampijev život.
U vestern-klasiku Howarda Hawksa lokalni hrabri šerif John T. Chance (John Wayne, tko bi drugi) se sukobljava s lokalnom bandom i u zatvor strpa brata šefa zlikovaca. Zabarikadiraju se u zatvor, a šanse su im minimalne jer šerifovi saveznici su Dude, nekadašnji revolveraš koji se ubija alkoholom (neodoljivi, veliki Dean Martin), maloljetni kockar, đavolski brz na pištolju, ali do bola neiskusan Colorado Ryan (Ricky Nelson) i stari, čangrizavi, ali veseli Stumpy (Walter Brennan). Oni u ovom remek-djelu pobijede jaču i brojniju bandu. Baš kao što je i mostarski Stampi pobijedio u životu. •
