Britanska profesorica psihologije nudi objašnjenje zašto se neki naši prijatelji rijetko ili nikad ne uključuju u rasprave na popularnoj aplikaciji, iako ih redovno prate
Pročačkajte malo po WhatsAppu. Pronaći ćete ih u nekoliko poteza kako se skrivaju u grupama iza strojeva za izbacivanje memova i prijatelja koji na poruke odgovaraju toliko brzo da se morate zapitati rade li u životu išta drugo.
To su lurkeri na WhatsAppu, vaši tihi prijatelji koji kao da nisu shvatili poantu te aplikacije: komunikaciju s drugim ljudima, prenosi Tportal.hr.
Male plave kvačice jasno stavljaju do znanja kako su vidjeli svaku napisanu riječ, svaku mutnu fotografiju snimljenu dok ste popili koju previše, svaki motivacijski mem podijeljen sredinom tjedna, kad se vikend čini još tako dalekim.
No, od njih ni glasa. Mobitel im nije ukraden jer redovno osvježavaju svoj korisnički profil na Instagramu. A ipak, na WhatsAppu ih se ne može čuti i pročitati. Zašto?
Mogući odgovor nudi Sarah Burglass, profesorica socijalne i cyber psihologije pri Sveučilištu Nottingham Trent, koja smatra kako to rade jer se pribojavaju kako bi nešto mogli propustiti. Engleski izraz za to je fear of missing out ili kraće - FOMO.
To što su nam prijatelji gotovo uvijek na dohvat ruke u WhatsAppu ima svoje dobre i loše strane. S jedne strane imamo osjećaj pripadanja grupi, što može ojačati naš osjećaj vlastite vrijednosti.
No, također može i uzdrmati samopoštovanje, povećati osjećaj društvene tjeskobe, pa i potaći ovisnost o društvenim medijima u osjetljivijim ljudima, ističe Buglass temeljem rezultata istraživanja koje je provela sa svojim timom tijekom ove godine.
Drugim riječima, aplikacije za pametne telefone kao što je WhatsApp potiču našu psihološku potrebu za pripadanjem skupini. Ako ne sudjeluju - makar i pasivno - to je nekima isto kao da poručuju da se ne žele miješati. Stoga radije ostanu u grupi iako ne doprinose njenom djelovanju aktivno.
Također, WhatsApp i slične aplikacije nekim ljudima služe kao alat za društveni nadzor, odnosno praćenje što se događa u skupini i primanje informacija potencijalno važnih za buduću komunikaciju s njenim članovima.
Ujedno je to način promatranja što drugi govore o njima i mogućeg izbjegavanja negativnih socijalnih posljedica, piše Independent.
