Šljivu je najbolje popiti – ispod šljive. Tu je najfinija. Ispod drveta, za stolom kod žumberačkog biskupskog vikara Mile Vranešića (69), “frontmena” ovog kraja, pijemo šljivu, jedemo jabuke i šalimo se. Pitamo ga kakav je noćni život Žumberka, a on samo što se ne zagrcne. – Vrhunski! Oko 21 sat se tu dolje otvara diskoklub. Striptizete dolaze u ponoć. Nekad i oko 23 sata. A kad zvoni s crkve sv. Jurja, tamo u 5.30, onda se razilazimo veselo kućama – priča Mile Vranešić, koji je gotovo pola stoljeća svećenik i poznaje svakog stanovnika ovoga kraja. Genijalac, “frontmen” Žumberka tjera šalu. Što će drugo... Tema je tužna sudbina Žumberka, kraja u kojem su sela pusta. I gladna su tu usta. A diskoklub koji spominje samo je pusta želja. O striptizetama da i ne govorimo...
Ne da nema golišavih plesačica, nego nema nikoga. Nigdje nikoga. Kad bismo brojili čak i sjene, na prste jedne ruke mogli bismo prebrojiti stanovnike nekih sela u istočnom Žumberku. U Šimrakima živi dvoje, Ivica i Ljubica. U Delivukima Đurđa i Milan, u Đurašinima Zdravko i pas Garo, Dušan je sam u Pavlancima, kao i Evica u Višoševićima, piše Večernji list. U selu Selcu su sestre Marta i Zlata, u Jelenićima par Drago i Mare, u Kravljaku Janko i Marinko... U osam sela – 13 ljudi. Nigdje nikoga. Sami u selu...
Ljudi koji su tu rođeni, tu su ostali i tu su i zaboravljeni. Svaki sa svojom pričom, svaki sa svojim križem.
– Neki od njih na leđima nose križ, neki i cijelu katedralu – kaže Vranešić.
Vratit ćemo se kod njega u Stojdragu, no krećemo najprije prema selima u kojima su usamljene duše. One su tema.
Nema ceste, vode, mobitela
Prvo do sela Jelenići. Među par urušenih i napuštenih kuća, iz jedne izlazi dim. Tu je tulum. Za cijelo selo! Za oboje! Mara slavi 81. rođendan sa suprugom Dragom.
– Eh... Nisam mogao po poklon supruzi za rođendan. Da sam išao do Samobora i natrag, izgubio bih dane... – priča Drago Jelenić (81). Njegov su 81. rođendan već proslavili.
Žive ona i Drago cijeli život bez vode. Vodovod je na njih zaboravio.
– Znaš što, na Žumberku ti dobro živi onaj tko ima novca. Onda se da živjeti, pa čak i tu. A mi, siromasi, nama je to već izazov – govori Drago pa spominje mirovinu od tisuću i sitno kuna.
– Kako ću od tih par kuna živjeti?
Živi u kući koja je starija od 200 godina. Fasade dugo već nema. Nema ni ceste, makadam je do sela. A i cesta koja je na potezu Bregana – Gornja Vas nije uređivana 30 godina. Opasna je za život ako idete automobilom, ni o njoj se nitko ne brine. Samobor, Županija i država ne mogu se dogovoriti tko bi je trebao urediti... Tu koji god kamen digneš, iskoči neki problem.
– Vidiš, ja sam rođen tu, u ovoj kući. U moje doba nije bilo rodilišta, a danas je medicina jaka... – priča dok sjedi na studenom suncu.
Baba vas je porodila?
– A da, nešto su babe prtljale... Ali tu sam! A danas smo moja Mara i ja stari ko stari panji. Da nemamo kćeri, bili bismo gladni kruha – govore.
Pomažu vam?
– Jedna nam je kći u Zürichu, spremačica je u bolnici... Pošalju nam nešto, kažu: “Tata, gladni ne smijete biti, to nećemo dopustiti...
Društvo im prave mačak Miki i pas Cigo.
– Crni je... Zato Cigo – ističu.
Tko vam je društvo?
– Prođe neki planinar, netko na biciklu, neki izletnici pa popričamo. Ali, fali nam društvo. Tu je i susjeda Danijela sa sinom. Oni su malo tu, a malo u gradu - priča za 'Večernjak'.
Sami ste sa suprugom u selu...
– Dosta se puta i posvadimo. Pa se onda moramo miriti. I tako prolaze dani.
Nemate se s kime drugim svaditi...
– Svadio bih se ja i s drugima, zašto ne, ali ih nema... (smijeh) Bio je susjed Vlado, umro je prije četiri godine. Nakon nas, više neće biti nikoga.
Neće više biti ni svađe u Jelenićima?
– Neće... A nekad je tu u selu bilo djece ko zobi u vreći. Bilo nas je i 40 u selu.
Je li vas strah same?
– Ne! Iako, što znaš... sami smo.
Jeste li glasali na predsjedničkim izborima?
– Naravno! Nekad je u našoj kući bilo glasačko mjesto. Danas više nije...
Kad ste bili zadnji put na Jelačić-placu?
– Bandića vidim i na televiziji. Ne moram ići... Politika me ne zanima, to je sve tanko. Svi obećavaju, pa i ovi iz Vodovoda. Pa nikad ništa.
Pijete vino? Gemišt? Čime se okrijepite. Vode nema...
– Vina sam pio i previše. Popijem katkad pivo. Ali, nema ga tko donijeti.
Drva ste sami nacijepali?
– A tko bi drugi. Nego, znaš... da sam mlađi, ja bih još i ukrao koju bukvu, ali u ovim godinama bi mi lugar odmah bio za vratom. (smijeh)
Svađe danas nema, rođendan je?
– Tako je! Nema je sad tjedan dana! Slavimo...
Idemo u Delivuke. U selo u kojem je još tužnije. Tu slavlja nema. Samo bolest. U krevetu je brat Milan, razbolio se, a Đurđa muku s bolesti muči cijeli život.
– Meso i mlinci bili su za ručak – govori za Večernji list Đurđa Delivuk (63).
I njima društvo prave psi.
– Gari, Lumpi i Aks. Oni su naši!
Brat je godinama radio u gradu, brinuo se o roditeljima i sestri, a nije se ženio, već se vratio kući. Pomoći joj. Sad se on razbolio.
Kako vam je samima i bolesnima?
– Pusto. A navikla sam, cijeli sam život provela u Delivukima, rođena sam u ovoj kući. Majka Ana me tu rodila... – priča pa pokazuje na kuću.
Selo se urušilo, krovovi kuća leže na travi, u neke se ne može više ni ući koliko su zarasle. Trava raste do visine prozora, pa iz prozora, pa iz krova... Priroda je ovdje pojela kuće. Na jednom urušenom krovu u Delivukima i – kotač od automobila. Netko ga je nekad tamo stavio i ostao je. Ta se stara guma još u selu najbolje drži.
Đurđa vješa rublje ispred susjedne razrušene kuće, prizor kao iz filmova. Njima je to svakodnevica.
Kako se hranite? Automobil nemate.
– Crveni križ nam donosi hranu. Jednom tjedno dolaze iz Samobora, stigne brašno, mlijeko...
Vino?
– Ne. To ne.
Ni vi ni brat se niste ženili?
– Nismo. Ispalo je tako. Sestra Ankica se udala, ona je u Zagrebu. Odem nekad do nje, to me veseli. Ili kad ona dođe k nama.
Imate li vode?
– Ne.
Mobitel?
– Ne.
Nastavljamo dalje. U selima, pogotovo u doba epidemije, situacija nije laka. Iako zabačeni i udaljeni oko 50 kilometara od metropole, i oni su u strahu. Neki i s respiratornim problemima. Tko zna, možda je netko od prolaznika i njima donio nešto.
U Rajićima nema nikoga
Kraj je ovo prekrasan, ali zaboravljen. Mnoga su sela, Tisovac, Tihočaj, Osredak pa čak i Rajići, već prazna i napuštena, nema nikoga tu u istočnom Žumberku.
– Ni u raju nema nikoga – šale se domaći u razgovoru s novinarom Večernjeg lista.
Žumberak je idealan za planinare, s mnogih mjesta vidi se i Triglav.
Štoviše, planinari su jedini koje srećemo u šumi. I oni su ovim usamljenim stanovnicima jedino društvo.
– Mi Žumberčani smo skromni ljudi. Radišni, ponosni, tvrdoglavi. Često smo i cinični – pričaju u Novom Selu.
Tu ih ima više. Pile se drva.
– Vama iz Zagreba dali smo i gradonačelnika! Nikola Badovinac bio je naš. Pa i akademik Tadija Smičiklas. Imamo i biskupe, dosta je značajnih ljudi ovaj naš kraj dao. Jedino još predsjednika nismo dali! – govore.
– Imamo autobus koji vozi dvaput dnevno. To nam je jedina veza sa Samoborom i svijetom. Spas za starije. Problem je i s djecom i odlaskom u školu.
I tu se priča vraća na cestu.
– Loptaju se s tom cestom, a nitko ništa ne čini. Puna je rupa, jedva se po njoj vozi. Prikupljali smo potpise, pisali peticiju, skupilo nas se više od tri tisuće. I čekamo... Navodno su gradski oci rekli da dignemo ruke, da od toga neće biti ništa. Pogledajte ceste na Visu, na Korčuli, pa sve blista! A tu kraj metropole, nitko ništa. Cesta je to od milijun rupa – govore domaći.
Njih bar ovdje ima. A o kakvom se kraju radi, govori i sljedeći podatak. Na potezu od 120 kilometara, od Gabrovice do Svete Gere, samo je šest birtija. Radić, Slap, Gabrovica, Divlje vode, Žumberački raj i Kršlinov mlin. I to je to...
Tko je najstariji?
– Tu je susjeda koju zovemo Crna, njoj je 98 godina. Čekamo njezin 100. rođendan! Živi u kući koju zovemo Karingtonka, po seriji Dinastija.
Prolazimo pustim krajem, u kojem s vremena na vrijeme osvane kakva nova vikendica, preuređuju se kuće, dolaze mladi. Vikendaši.
– Penzioneri ostavljaju svoje stanove i kuće u Zagrebu djeci i unucima, a oni se vraćaju na Žumberak. To su lijepe vijesti – govore domaći.
Mi se vraćamo pod šljivu, na šljivu kod velečasnog Mile Vranešića. On je živa enciklopedija ovoga kraja.
– Pametni, lijepi, bogati i pobožni žive 50 kilometara od grada. Tako je u Americi, tako je i ovdje na Žumberku... I mladi danas vide da nema budućnosti u gradskoj džungli, zagrebačkoj Sodomi i Gomori, već da je spas u Žumberku – govori Vranešić i nastavlja:
– Vidi, bili su tu Rimljani, uskoci, a živjelo se tu i potkraj brončanog doba. Svjedoči tome brončana kaciga s Budinjaka, koja je treća po vrijednosti iz toga doba u svijetu!
I Kulmerica tu bankrotirala
Zašto baš na Žumberak? Što je ovdje u to brončano doba bilo zanimljivo?
– U stara vremena rijeke Sava, Krka i Kupa često su se izlijevale, bio je to kraj u kojem je vladala malarija. I stanovnici su se povlačili ovdje, na brda, ne bi li dulje živjeli. Zato su dolazili na Žumberak.
Danas, stoljećima kasnije, nema ljudi.
– Bilo je ovdje Sasa, naseljavala ih je grofica Kulmerica, prabaka od Kulmera. Bila je na nekom liječenju u Češkoj, pa tamo vidjela kako se radi staklo. I počela raditi. Nekad je potok Bregana, uz koji se vozite prema Žumberku, bio toliko visok da su njime vozile splavi. I vozile su splavi i radile su tako sve dok nisu posjekli svu šumu, ako se ne varam 4000 hektara. I onda je Kulmerica...
Bankrotirala?
– Bankrotirala.
Danas u potoku nema splavi, ali ima migranata?
– Ima...
– Šalio sam se, naravno, za diskoklub. Mi pogledamo Dnevnik, ugasimo svjetla i idemo spavati. Noć na Žumberku rezervirana je za divlje svinje, čagljeve, jelene, lisice i – krivolovce.
Što se dobro jede na Žumberku?
– Nema bolje hrane od one iz krušne peći. Pa da staviš krumpir, meso, zelje... koje je najgore, kad ga izvadiš iz krušne peći bit će najbolje! Povitica je sjajna, pa i prga od kukuruznog brašna. Ali, nema više ni krušnih peći...
I što dalje?
– Dogodit će se nešto. Mora, kažem, ovo je kraj u kojem žive lijepi, bogati, pametni, pobožni... Budućnost života je ovdje. Ne u gradskoj džungli... Sad je tako kako jest, no bit će bolje...
