Tijekom života sam shvatio koliko je zlostavljanje stvarno i dio tamne strane ljudske prirode. Zlostavljanje vršnjaka postoji dugo koliko i sam grijeh.
Sam Isus je konstantno bio žrtva nasilja od strane Njegovih neprijatelja. Kad je veliki svećenik prije raspeća postavljao Isusu pitanja, hramski sluga je ošamario Isusa, jer se usudio govoriti istinu. Isus nije odustao od tih vjerskih progonitelja. Umjesto toga, on je zahtijevao da zna zašto ga je sluga ošamario.
Isus nas uči da se nitko ne bi trebao dati maltretirati ili biti progonjen. Trebali bi aktivirati svoju vjeru, stati nasuprot onih koji bi zastrašivali i progonili nas ili nekog drugog, i zahtijevati da se prema svakome postupa pošteno.
Kao dijete, bio sam laka meta za nasilnike. U školi sam stalno bio zadirkivan štetnim komentarima od strane mojih kolega. Što je još gore, nitko se nije zauzeo za mene.
Zašto sam zlostavljan? Rođen sam bez udova. Nazivali su me okrutnim imenima te me vrijeđali. Dok sam se izvana smiješio, iznutra sam urlao. U dobi od deset, čak sam pokušao samoubojstvo, nakon što sam izgubio svaku nadu te bio bez svrhe u životu.
Danas sam u stanju putovati oko svijeta i razgovarati s nekoliko desetaka tisuća mladih ljudi. Od svih odgovora, očito je da nitko nije imun od toga da bude zlostavljan. Ne postoji niti jedna skupina u društvu na koju ne utječe trač, zadirkivanje, mržnja i klevete.
Kao dječaka i čovjeka, moja iskustva s nasilnicima stvarali su i meni zastrašujuće osjećaje depresije, anksioznosti, stresa koji su ostavljali bolni trag na moj želudac. Nisam takvo nešto prenosio roditeljima, kako ih ne bih uznemiravao. Mislio sam kako se sam se s takvim stvarima sam mogao nositi, ali bio sam u krivu. Trebao sam im reći sve od početka. To je lekcija koju sam podijelio sa svojom publikom, pogotovo s mladim ljudima.
Žrtvama zlostavljanja je potrebna pomoć. I roditelji moraju učiti svoju djecu da budu suosjećajni i dobri Samarijanci, spremni pomoći maltretiranima.
Biblija nam govori kako je Isus odgovorio na pitanje: “Tko je moj bližnji?” govoreći priču o čovjeku koji je bio opljačkan, pretučen, ostavljen gotovo mrtav na cesti. Dvije osobe su prošle pored njega bez da su mu pružile pomoć, ali treći, koji je bio iz Samarije, pružio mu je pomoć. Samarijanac mu zavija rane, te ga odvodi u prenoćište. Prije odlaska, Samarijanac je dao čovjeku novac i obećao da će se vratiti po njega. Nakon ispričane priče, Isus je pitao tko je pravi bližnji? Odgovor je bio onaj koji se smilovao. Isus je rekao: “Idi i čini isto.”
Pozivam roditelje da uče svoju djecu da “idu i čine isto.” Biblija nas poučava: “Činite drugima ono što želite da drugi čine vama.” To je zlatno pravilo, jedan od najvažnijih osnovnih načela kršćanskog života. To ide ruku pod ruku s “ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, a s uvjerenjem da kako se ponašamo prema drugima, Bog će se prema nama tako ponašati.
Bog od nas želi da činimo prave stvari, a to uključuje i da nikada ne ostavljamo drugu osobu u patnji, ako možemo pomoći. Kao Božja djeca, od nas se očekuje da ćemo pomoći jedni drugima. Stojeći po strani i samo promatrati neke koje se maltretira i zlostavlja, nije kršćansko.
Moramo aktivirati svoju kršćansku vjeru te se pridružiti onima koji stoje protiv nasilničkog ponašanja i drugih oblika društvene nepravde.
Ja ne mogu sakriti činjenicu da nemam ruke i noge. Trebalo je vremena, ali ja sam ponosan na to tko sam. Ne trebam biti atletski građen, popularan, ili imati udove kako bi pokazao ljubav te pružio pomoć.
Svi mi možemo biti više suosjećajni. Moja misija i cilj je pomoći djeci koja su žrtva zlostavljanja. Moja poruka je jednostavna: Ako čovjek bez ruku ili nogu može prevladati izazove poput nasilničkog ponašanja, svatko može.
Osim toga, to je kršćanska stvar koju trebamo činiti.
