Oboljeli od šećerne bolesti nekada su živjeli u prosjeku i 20 godina manje, a čini se kako danas mogu živjeti normalno, i to zahvaljujući razvoju medicine, novih i boljih lijekova i tretmana, ali i svjesnosti liječnika o važnosti multidisciplinarnog pristupa, piše Ordinacija.hr.
No, unatoč tome, mjesta za napredak i te kako ima i to upravo u području prevencije dijabetesa jer čini se kao da nikako da nam postane jasno da jedna šetnja do posla doista može puno toga učiniti za naše zdravlje kao i male, ali korisne preinake u prehrani i onome što nazivamo modernim načinom života. O svemu tome za Ordinaciju.hr govorila je dr.sc. Kristinom Blaslov, dr.med, spec. endokrinologije i dijabetologije iz Poliklinike Perić-Staničić. Ono, na što ova specijalistica posebno upozorava je odnos prema djeci kao i usađivanju zdravih navika koje im kasnije doslovno mogu spasiti život!
Što biste rekli, kakva je situacija danas s dijabetesom? Bolja ili lošija nego prije dva ili tri desetljeća?
U posljednjih nekoliko godina više smo puta čuli da se šećerna bolest naziva globalnom epidemijom, a vjerujem da ćemo, ako uistinu nešto ne učinimo, uskoro govoriti i o pandemiji. Drugim riječima, kad je riječ o broju oboljelih u svijetu, on raste do razina koje unatrag nekoliko desetljeća nismo mogli ni zamisliti. Procjene Svjetske zdravstvene organizacije kažu da više od 450 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina boluje od šećerne bolesti, ali nažalost tek polovica ima postavljenu dijagnozu i nalazi se u aktivnom liječenju. Prema podacima Nacionalnog registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj je u 2019. bilo evidentirano 315.298 osoba. Sukladno i svjetskim trendovima, procjenjuje se da gotovo polovica oboljelih nema postavljenu dijagnozu pa procjenjujemo da broj oboljelih prelazi pola milijuna stanovnika. Šećerna bolest je 4. vodeći uzrok smrti s udjelom od 5,4% u 2018. godini. Jedina zaista utješna činjenica jest da napredak znanosti i tehnologije u posljednja tri desetljeća uistinu poboljšao kvalitetu skrbi o oboljelima. Svjedočimo promjenama u primjeni i vrstama inzulina, promjenama u načinu mjerenja glukoze te eksponencijalnom rastu broja oralnih antidijabetika koji ciljano djeluju na metaboličke putove zahvaljujući kojima možemo zbrinuti visoke koncentracije glukoze, ali i posredno i neposredno zaštititi organe i organske sustave od posljedica koje sa sobom nosi šećerna bolest, a to su krvne žile, živci, bubrezi i oči. U konačnici, suvremeni lijekovi za liječenje šećerne bolesti doprinose i smanjenju ukupne smrtnosti.
Zašto dijabetes sve češće pogađa mlađe ljude ili je to zabluda?
Nažalost ne govorimo o zabludi, ali valja napomenuti da smo do neke mjere podigli svijest o bolesti u populaciji, ali i izmijenili stručne smjernice glede probira, zbog čega kumulativno i dijagnosticiramo bolest u ranijem stadiju kod potpuno asimptomatskih bolesnika. Nažalost, druga strana medalje jest da se šećerna bolest tipa 2 javlja u sve mlađoj dobi. Postoji više razloga za ovu pojavu, a najznačajniji je promjena načina života koju obilježava veći unos visokokalorične hrane i smanjena tjelesna aktivnost. Nažalost, zbog toga bilježimo i sve više adolescenata s prekomjernom tjelesnom masom koji su razvili ili preddijabetes (metabolički poremećaj koji se manifestira povišenom glukozom natašte ili postprandijalno i koji će, ako mu se tada ne pristupi ozbiljno svim dostupnim nam metodama, prijeći u šećernu bolest. Porazna je i činjenica da je među nešto više od 4 milijuna osoba koje godišnje umru zbog šećerne bolesti svaka druga mlađa od 60 godina.
Što vi kao liječnica želite da znaju roditelji, pogotovo roditelji djece koja imaju problema s debljinom?
Moram izreći nešto što će zvučati grubo: roditelji moraju promijeniti paradigmu da je zdravo dijete jedino ono koje je punašno. Granica između zdravo punašnog djeteta i djeteta s prekomjernom tjelesnom masom je vrlo tanka; i to upravo zato što je za roditelje punašno zapravo već dijete s prekomjernom tjelesnom masom. Osobno još nisam roditelj, ali donekle mogu razumjeti poriv svakog roditelja koji u želji i nastojanju da mu dijete ni u čemu ne oskudijeva, ne zna, ne može i ne želi reći „ne“, pritom se sigurno pita i „zašto bi“, zašto bi roditelj uskratio djetetovu želju za čokoladom, smokijem, prženim krumpirićima, pekarskim proizvodima; zašto bi se roditelj prisjećao svoga djetinjstva u kojemu mnogi proizvodi nisu bili dostupni, kompjutorske igre… pa zašto ne bi svom djetetu omogućio ono što je on želio. Roditelji moraju biti svjesni da prekomjerna tjelesna masa ostavlja i psihosocijalne posljedice na dijete u razvoju i da će zasigurno, unatoč svim nastojanjima, odrasti u nesigurnu odraslu osobu, moguće zbog toga otići i u drugu krajnost, krajnost anoreksije o kojoj se puno više govori, a ne ističe da i jedno i drugo stanje, čak i ako se zaliječe, ostavljaju trajne posljedice na organizam.
Ako se vratimo na samo šećernu bolest, svakako treba istaknuti da roditelj mora razumjeti da dijete s prekomjernom tjelesnom masom ima metabolički poremećaj koji nije uzrok debljine, već je debljina uzrok toga. Potrebno je poslati širu poruku koja je jasna svima: imamo li, ugađajući djetetovim željama, svijest da će ono u dobi od 16 do 20 godina imati terapiju i morati piti nekoliko tableta, kako za šećernu bolest tako i krvni tlak i masnoće…
Roditeljima treba naglasiti da dijete s prekomjernom tjelesnom masom ima i hormonalne poremećaje; pa će kod djevojčica to najčešće značiti poremećaj menstruacijskog ciklusa, kasnije i teže začeće, a kod dječaka izostanak tzv. sekundarnih spolnih oznaka, da će imati veću koncentraciju ženskih spolnih hormona (jer oni dolaze iz masnog tkiva koje često zaboravljen veliki endokrinološki organ), smanjenu dlakavost, piskutav glas… itd.
Uvijek je potrebno raditi na prevenciji, a prevencija je u ovom slučaju vrlo slična liječenju pretilosti: doručak, ručak i večera, poticanje fizičke aktivnosti, zaboraviti na gazirane sokove, pekarske proizvode, slatkiše itd.
Koliko je stres povezan s dijabetesom? Ili je postao samo “moderna izlika”?
U suvremenom svijetu stres je često i moderna izlika. Ako sagledamo stres kao modernu izliku, onda bih ja upitala da li taj isti stres koji je doveo do prekomjerne tjelesne mase, do šećerne bolesti ili njene preteče u istom broju dovodi i do gubitka tjelesne mase? Naime, pojam stres nije zabluda, ali važno je naglasiti da je stres svaki onaj utjecaj na organizam koji mijenja njegovu homeostazu/ravnotežu i izmjenu hranjivih tvari. Stres se može odnositi i na politraumu, pa će potrajati kratko. Primjerice, nakon pada s visine, prometne nezgode kada će osoba imati nekoliko dana možda i povišene šećere, poremećaj u radu štitnjače i zapravo gotovo svake žlijezde koju krenete analizirati. Po oporavku osnovnog stanja, organizam se obično vraća u normalu. Psihološki stres će akutno izazvati isto stanje, a ako potraje dulje vremena stanje više neće biti reverzibilno (povratno). Iako tvrdim da ne možemo odvajati niti jedan organ, niti jedan organski sustav kada govorimo o medicini, a osobito u dijabetologiji i endokrinologiji (jer naše su molekulice sveprisutne), stres mijenja hormonski sastav tako da povećava koncentracije onih hormona koji djeluju suprotno našem inzulinu, povećavaju koncentraciju šećera, ali i masti. Kada ne možemo iskoristiti glukozu za dobivanje energije, pokušavamo je stvoriti iz drugih substrata u organizmu, stvaraju se slobodni radikali za koje znamo da su i kancerogeni…. Da, u tom kontekstu stres može biti povezan sa šećernom bolesti. Postavlja se pitanje: izlažemo li mi svoje tijelo neredovitom prehranom, pogreškama u prehrani, pa i alkoholnim pićima i duhanskim proizvodima kroničnom „stresu“? Smatramo li ga tada „izlikom“?
Koje druge zdravstvene tegobe povezujemo s dijabetesom?
Ako odmah kažem: kardiovaskularne bolesti, amputacije, sljepoća, izreći ću nešto što je sveopće nejasno. Pa i ja bih se zapitala kako i zašto je tome tako ako ta bolest ne boli?
Prije svega treba definirati šećernu bolesti: to je poremećaj metabolizma masti, bjelančevina i ugljikohidrata, a u pozadini je uvijek manjak inzulina. Postoji apsolutni manjak inzulina u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 1, što znači da organizam s vremenom više uopće ne proizvodi inzulin. U osoba oboljelih od tipa 2 šećerne bolesti govorimo o relativnom manjku inzulina. U takvih osoba proizvodnja i izlučivanje inzulina nije dovoljno da nadvlada potrebe, a to je slučaj u osoba s prekomjernom tjelesnom masom.
Inzulin je hormon koji je nužan da glukoza uđe u svaku stanicu organizma gdje će se dalje koristiti za energiju. Stoga, u njegovom nedostatku inzulina nalazimo povišene koncentracije glukoze u krvi koje se ne mogu iskoristiti za dobivanje energije koja ulazi u nekoliko različitih spojeva razgradnje, a zaostaju nefiziološki spojevi koji direktno ili indirektno oštećuju unutarnje slojeve krvnih žila, a one opskrbljuju živčana vlakna, mrežnice oka ili bubrega, srca ili mozga, čime nastaje njihovo trajno oštećenje. Ono rezultira srčanim ili moždanim udarom, bolestima bubrega koje vode prema dijalizi, amputaciji udova, sljepilu, ali i veoma nelagodnim senzacijama i bolovima u nogama, pa čak i unatoč zdravim krvnim žilama. Šećerna bolest i debljina također su, dijelom zbog slobodnih radikala, a dijelom zbog hormonalnog disbalansa, povezani s karcinomima različitih sijela.
Možete li nam otkriti formulu življenja koja pomaže u sprečavanju razvoja dijabetesa?
Pa, evo, od fakultetskih dana, preko doktorskog studija, specijalističkog staža i mnogobrojnih istraživačkih projekata na kojima sudjelujem, nastojim pronaći barem jedan dio formule. Unatoč svim našim naporima, velikom napretku koji smo kao znanstvena zajednica ostvarivali, ja još uvijek nažalost mogu reći samo jedno: primjerena aerobna fizička aktivnost, kamo god idete, pođite pješice, hranite se po principu mediteranske prehrane, tri, a ne pet puta na dan, i osobito ako imate u obitelji pretka oboljelog od šećerne bolesti, odazivajte se na redovite kontrole ne samo glikemije već i masnoća i svih ostalih parametara u krvi koji nam u ranom stadiju mogu dati naznaku da „nešto nije u redu“; tada smo još u fazi koja se može „zaliječiti“ ako ne i „spriječiti“.
Možemo li danas govoriti da dijabetičari mogu doživjeti stotu sa svojom bolešću? Što oboljeli posebno moraju imati na umu za dobru kvalitetu života?
Naravno, do unatrag tri ili četiri desetljeća osobe sa šećernom bolešću živjele su u prosjeku dvadesetak godina manje. Nismo puno znali o samoj podlozi šećerne bolesti, jedini lijek koji nam je bio dostupan bio je tzv. “mutni“ inzulin i dvije vrste oralnih hipoglikemika oko kojih su se vodile i svjetske afere. Uostalom, kronične komplikacije jednostavno nismo imali kako liječiti. Dakle, ne samo da sada raspolažemo s dijabetološkim rješenjima, već bilježimo napredak u svim ostalim strukama koje su uključene u skrb oboljelih: kardiologijom, oftalmologijom, nefrologijom i neurologijom. Štoviše, izuzetno mi je drago da se u klinički rad uključuju i nutricionisti, što nam upotpunjava, ali i drži prvu stepenicu liječenja: liječenje temeljnim mjerama. Kao medicinar nikada neću imati dovoljno kompetencija kao educirani nutricionist, i to baš onaj koji se opredijelio i posvetio svoj razvoj dijabetologiji. Zajedničkim djelovanjem postižemo da naši bolesnici žive dulje, pa i dožive stotu.
Što danas znamo u vezi sa šećernom bolesti i bolesti COVID-19? Što moraju znati oboljeli od dijabetesa i moraju li poštovati neka dodatna pravila uz ove već poznate mjere?
COVID-19 je nažalost mikroorganizam o kojemu nitko od nas ne zna puno, pa i kad mislimo da znamo, ponovno nas iznenadi. Moje je mišljenje da ozbiljnost infekcije ovisi o postojanju upale pluća uzrokovane virusom. Tada stvari postaju ozbiljne i tada govorimo o borbi za život, ako se osvrnem na medijske osvrte. Za mnogo virusnih upala pluća imali smo standardizirane protokole uz koje su ljudi preboljeli s puno manje posljedica. Dodatno me iznenađuje fulminantni, brz i nepredvidiv karakter bolesti… što je čini povremeno opasnom i za osobu koja nema kroničnu bolest u pozadini iako je vjerojatno da će se imunološki sustav zdrave osobe izboriti i u tom kontekstu.
Osoba oboljela od šećerne bolesti ima izmijenjen imunološki sustav: najkraće rečeno, glukoza koja se nalazi u suvišku u krvi veže se za bijele krvne stanice (leukocite i limfocite); smanjuje njihovu pokretljivost po krvnim žilama koje su ionako već oštećene i manje elastične, zbog čega naravno i smanjuje mogućnost organizma da se bori s virusom te je veća vjerojatnost da će se razviti teži oblik bolesti. Jasno je i da se ljudi moraju nužno kretati nekamo, jasno je da moraju odlaziti i na posao, toplo preporučujem strogo slijediti sve upute koje vrijede za sve ostale građane, a svakako i cijepiti se protiv sezonske gripe!
