Relativna nezagađenost, ljepota bukova i vodopada, brojna imena i ine karakteristike za rijeku Trebižat, kao u pravilu, vežu romantične predodžbe. Međutim, da taj kraški ljepotan zna biti i okrutan uvjerili smo se u Strugama, u čapljinskoj općini, nedaleko od njegovog ušća u Neretvu. Elem, Trebižat se osilio i dvorište Ele Pehar poplavio. I to traje već danima.
“Od 1. veljače stalno voda dolazi, iz dvorišta nije izišla”, počinje priču o svom životu s rijekom gospođa Ela Pehar.
“Vrati se malo, taman se ponadam, a onda opet. Ovako nikad nije bilo. Mora da je nešto rađeno što se nije smjelo, gore uzvodno, dok je ovako…
Teško je biti sam u kući, drugi ti donosi kruh iz pekarnice, donese ti drva… Zarobljena u kući gledam kako prolazi dan za danom. Cvijeće sam iza Nove godine rasadila, istrunulo. Teško je, svatko telefonom zove, ali nitko ne može doći bez dubokih čizama. Hvala vam kad ste došli, puno vam hvala. Meni puno znači kad me netko pita - kako si, a kamoli kad netko dođe“, priča gospođa Ela, a onda na upit kako se osjeća poslije dva mjeseca i deset dana “vodenog zatvora” kaže: “Teško. Ima ovdje, u našem KUD-u ‘Zora’, Tomo Karlušić iz Domanovića, on igra ja pjevam u društvu, donese drva, zove na mobitel, ne mogu mu se zahvaliti. Moj bratić Mirko, odveze me liječniku, kupi tablete, sve što mi treba, ali neugodno je. Svijet prolazi, vidi što je, pozove na telefon – Ela jesi li živa? Bila je i puno veća voda, do ove gornje stube, ali u kuću nije ulazila“, pokazujući na gornju stubu opisuje svoj život u vodenom zagrljaju gospođa Ela, te dodaje:
“Noću ja iziđem po deset, dvadeset puta, pogledam kolika je voda, ako se vraća zaspim, ako nadolazi, ne da mi se zaspat. Meni su 74 godine, nikada ovo nije bilo, kaže i dodaje – nešto se radilo što je doprinijelo ovome…“.
Uglavnom, gospođa Ela je već sedamdesetak dana u “vodenom zatvoru”, još uvijek kao da ne vjeruje što joj se događa, jer, kaže, Trebižat nikad takav nije bio. Inače, za ovaj posjet i dolje potpisani morao je iz obližnje mlinice posuditi duboke rudarske čizme.