Prosinac je najmračniji mjesec, a ljudi su od pamtivijeka gledali kako se Sunce sve više približava horizontu, kako ga vide sve kraće tijekom dana... Oduvijek je postojao strah da će to nebesko tijelo koje grije i daje svjetlost zauvijek nestati s neba i da se više neće vratiti te da će zavladati potpuni mrak i beznađe. No u jednom trenutku naši su davni preci primijetili da se Sunce počinje uzdizati, da se ponovno rađa. Bio je to trenutak novog optimizma, nade da će opet doći svjetlost, toplina i plodnost. Činjenica da se Sunce počinje uzdizati i da dan postaje dulji vidljiva je ljudskom oku točno četiri dana nakon zimskog solsticija, odnosno oko 25. prosinca, datuma koji se vezuje uz mnoge proslave svjetla i ponovnog rađanja Sunca.
Iako mnoge religije vezuju svoje velike blagdane uz zimski solsticij, 25. prosinca kao blagdan je definirao rimski car Aurelijan 274. godine. On je izmislio novoga boga Sunca i nazvao ga Sol Invictus – Nepobjedivo Sunce, a upravo je 25. prosinca određen kao datum njegova ponovnog rođenja. Aurelijan je odredio da je Sol Invictus državni bog te da se njegovo rođenje treba slaviti kao državni blagdan. Početkom četvrtog stoljeća kršćani počinju izražavati potrebu da slave rođenje Isusa Krista. Iako evanđelja naznačuju da je Isus rođen tijekom jeseni, prvi kršćani toga nisu bili svjesni pa se tragalo za najpogodnijim datumom. Crkveni vođe zapadnog kršćanstva izabrali su 25. prosinca zato što je to već bio blagdan rođenja boga svjetlosti koji se dugo slavio, a njegov sadržaj uvelike je odgovarao poruci koju je Isus donio svojim rođenjem, ali i riječima "Ja sam svjetlo svijeta!".
Egipatski Oziris i grčki Dioniz
Proslave ponovnog rođenja Sunca vezane su uglavnom za sjevernu Zemljinu hemisferu, i to za vrijeme nakon što je završilo razdoblje vegetacije i kada su drevni ljudi morali živjeti od onoga što su sakupili ili ulovili. Pretpostavlja se da je to za njih bilo vrlo teško vrijeme kada se živjelo oskudno i kada je nedostatak svjetla donosio dodatnu tjeskobu. Iako tada nije bilo instrumenata koji bi registrirali da dan postaje dulji, četiri dana nakon zimskog solsticija našim je precima postao vidljivo da je proces krenuo u obrnutom smjeru. Slavljenje smrti i ponovnog rođenja počinje se tijekom tisućljeća povijesti ljudskoga roda vezivati upravo uz zimski solsticij.
U drevnom Egiptu 21. prosinca bog Oziris, koji ima karakteristike i boga i čovjeka i koji je spasitelj i otkupitelj od grijeha, umirao je i bivao pokopan. No nakon ponoći najtamnije noći u godini, svećenici bi iz osvijetljenog hrama iznijeli dijete i okupljenima tako nagovještavali da je Oziris ponovno rođen. U mitu o Ozirisu stoji da ga je iz ljubomore raskomadao njegov brat Set. Dijelove tijela skupile su i oživile Ozirisove sestre Izida i Neftis.
Slična priča pojavljuje se i u drevnoj Grčkoj, i to s bogom Dionizom, kojega na zimski solsticiji ubiju, raskomadaju i pojedu divlje žene. Nakon toga u ritualu se pojavljuje malo dijete koje predstavlja Dioniza koji se ponovno rodio. U davnim vremenima u tom se ritualu žrtvovao čovjek, no poslije je ljudska žrtva zamijenjena kozom, a žene povorkom koja je Dioniza pokapala i nedugo nakon toga pozdravljala kao novorođenče. Stari Rimljani u to su doba godine slavili Saturnalije, što je trajalo i po tjedan dana, a počinjalo je nekoliko dana prije zimskoga solsticija.
I Kelti su proslavljali smrt starog Sunca i rođenje novoga u ovo vrijeme godine, a za njih je to bilo magično doba tijekom kojeg božanstvo Sunca putuje kroz podzemni svijet i spoznaje tajne života i smrti te iz podzemlja dovodi duše koje će se reinkarnirati. Inke, koji su živjeli na južnoj hemisferi, zimski solsticij slavili su u lipnju, a u središtu štovanja također je bilo božanstvo vezano za Sunce. Slavljenje ovoga blagdana zabranili su španjolski osvajači koji su Inke htjeli silom preobratiti na kršćanstvo.
Dongzhi u Kini, Yalda u Iranu
U Kini i u istočnoj Aziji Dongzhi, jedan je od najvažnijih blagdana, također je vezan uz zimski solsticij. Riječ je o starom blagdanu vezanom uz filozofiju jina i janga – do trenutka kada Sunce tone, rastu sile negativne energije, a nakon te prekretnice počinje dotjecati pozitivna energija. Tradicionalno je to vrijeme kada se obitelj okuplja i zajedno blaguje. Jela koja se na taj dan jedu razlikuju se u različitim dijelovima Kine, no jedna je od temeljnih ideja da se okupljeni podsjete da su godinu stariji i da trebaju biti bolji ljudi u godini koja dolazi. U novije doba, otvaranjem zemlje i dotokom zapadnjačke kulture, Kinezi su upravo na temelju ovoga drevnog običaja velikim dijelom prihvatili ikonografiju Božića.
U Iranu se za zimskoga solsticija proslavlja blagdan Shabe-Yalda. Riječ je o blagdanu još iz perzijskih, predislamskih vremena. Tada se vjerovalo da je u najduljoj noći u godini rođen Mitra, bog svjetlosti i istine. S dolaskom islama gubi se vjerska komponenta ovoga blagdana, a Yalda postaje dan kada se oko stola okupljaju obitelj i bliski prijatelji. Poslužuje se svježe i sušeno voće, a dugo u noć čitaju se priče i pjesme. Slavljenje noći Yalde 2008. i službeno je uvršteno na popis iranske nacionalne baštine. Iako se ne poklapa sa zimskim solsticijem, treba napomenuti da je Buddha u prosincu doživio prosvjetljenje, pa se 8. prosinca slavi Bothi, dan kada je Buddha izašao iz beskonačnog kruga rođenja i smrti, odnosno reinkarnacije. Židovi u prosincu slave Hanuku, blagdan svjetla, paleći svakoga dana po jednu svijeću na sedmerokrakom svijećnjaku menori. Iako je to nekad bio tek jedan od manjih blagdana, u posljednjih pedesetak godina on dobiva na značenju, a mnogi tu popularnost tumače željom da se parira globalnom slavlju Božića.
I na kraju, postoje imaginarna bića kojima je ova noć zaista najbolja u godini – to su vampiri koji nas straše sa stranica knjiga i s filmskog platna, a legenda tvrdi da je ovo njihova noć za upoznavanje novih članova.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
