Iako trenutačno uzima predah od domaćih filmova i sapunica, glumac Slaven Knezović ne miruje. Prekidan čestim telefonskim pozivima gostiju iz Zagreba, Beograda, Beča, završava organizaciju Četvrtih dana filma u Mostaru. U stanci između telefonskih poziva, dotaknuli smo se glumačkog svijeta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, produkcijskih i filmskih potencijala, nastupa u TV sapunicama, kazališta, senzibiliteta vlasti prema sedmoj umjetnosti. Iako, obećava, iz glume ne izlazi, ovaj kazališni i filmski glumac kreće u producentske vode.

Kako je organizirati filmski festival u gradu bez kina, u gradu u kojem vlast i nije nešto posebno senzibilizirana prema kulturi i umjetnosti, i u gradu u kojem caruju neke druge puno pragmatičnije stvari?

Nije zgodno, ali evo već četvrtu godinu uspijevamo organizirati filmski festival u Mostaru i na taj način stvaramo novu publiku, novu vrijednost koju sve više prepoznaju i oni iz struktura vlasti. Pokazalo se da su ljudi željni kulturnih događanja, željni su dobrih filmova, ne samo iz Mostara nego i iz cijele Hercegovine. Nastojimo privući dobre filmove i ove godine očekuje ih dobar izbor filmova koji su proizvedeni u ovoj regiji. Primjerice, prikazat ćemo srpski film “Žena sa slomljenim nosom” čija je premijera bila prije šest dana u Beogradu i evo dolazi u Mostar. Prije zagrebačke publike prikazat ćemo film “Majka asfalta”, “Suma sumarum”... Ove godine idemo i s jednom novinom, točnije distribucijom filma u kinoprogram koja će krenuti iz Mostara. Ove godine ide film Danisa Tanovića “Cirkus Columbia” koji je sniman u Hercegovini. Zanimljivo je da smo prošle godine otvorili festival filmom Antonija Nuića “Kenjac”, koji je sniman u Hercegovini, a ove godine zatvaramo filmom “Cirkus Columbia”, koji je također sniman u Hercegovini. Iduće godine u Mostaru svoj film snima redatelj Bobo Jelčić, što znači da u ovom poslu nešto ima.

Znači li to da Hercegovina, osim festivalske, postaje i filmska regija i na neki način oduzima primat Bosni u kojoj se većina filmova i dalje snima?

Hercegovina sama po sebi ima kapacitete i mogućnosti da bude praktično otvoreni filmski studio. Iz Mostara za sat vremena filmska ekipa je na moru, na planini, na golom kršu, šumi, nekoj ravnici... Znači, u Hercegovini su sve lokacije za filmske scene lako dostupne, što moj brat pjeva “Blizu nam je more, blizu nam je planina”. U posljednje tri godine to dolazi do izražaja i nadam se da će takav trend biti nastavljen, tri godine - tri filma snimana u Hercegovini. Film je moć i najbolja razglednica za svijet, a od snimanja filma može živjeti i šira zajednica, od statista do ugostitelja...

Je li itko iz filmskog svijeta razgovarao s nekim potentnijim filmskim industrijama, producentima u svijetu upravo o Hercegovini kao dobroj zemljopisnoj lokaciji za snimanje filma?

Jesmo, producent Branko Lustig još davnih dana je bio oduševljen potencijalom Hercegovine. Prošle godine imali smo gošću iz Rusije, savjetnicu Romana Abramoviča, povjesničarku umjetnosti koja je s našim službenim vozačem obišla sve galerije u Hercegovini i lokacije. Njezin komentar nakon svega je bio: “Ovo ima sve kod nas u Rusiji, samo treba jedno pola godine da se sve obiđe”.

Kada se spomene broj filmskih festivala u Hercegovini, broj filmova koji se posljednje vrijeme snima također u Hercegovini, pa i broj glumaca koji se pojavljuje na filmskom platnu, a vuku podrijetlo iz Hercegovine, razmišlja li se o organiziranju ozbiljnijeg projekta, pa čak i utemeljenju nekog manjeg filmskog studija. Ako se ne varam, Vinko Grubišić, ravnatelj Jadran filma, takvo što je spominjao?

Pa da, Vinko Grubišić je tražio lokacije da napravi nešto, bio je voljan uraditi nešto i uložiti u Hercegovinu. Ne znam u kojoj je to fazi, ali kroz festival u Mostaru nastojim da grad ne izgubi svoju publiku. Pa evo svake godine u sklopu festivala imamo program za djecu, nastojimo pobuditi pozornost mlađeg naraštaja. Želimo da mlada publika odraste uz naše festival i film. I ja sam od prošle godine ušao u producentske vode, osnovao sam tvrtku Eurofilm. Prije dvadesetak dana smo završili prvi kratki igrani film u režiji Kristijana Milića, koji također ovih dana dolazi u Mostar. Znači, stalo mi je da ovakvim okupljanjima filmskim radnicima pokažemo prirodne ljepote i potencijale naše Hercegovine i da ih na neki način potaknemo da u takvom ambijentu snime film. Ako imate godišnji skup zidara, pa 500 njih skupite na jedno mjesto i tako svake godine, oni će sami započeti neku građevinu. Pomalo će zidati pa što ispadne, ako skupiš filmaše, naravno da će nekome pasti na pamet ideja da tu nešto napravi, snimi. Evo Bobo Jeličić dobio je 4,7 milijuna kuna za svoj film koji će u cijelosti biti sniman u Mostaru, gdje će većina novca ostati naravno u Mostaru. Imat će koristi od toga šminkerice, frizerke, statisti, hotelijeri, ugostitelji, a iza toga nam ostaje još jedno umjetničko djelo.

Imaju li institucije vlasti za takve stvari bilo kakav sluh, jesu li napokon počeli percipirati da bi od sedme umjetnosti jedna regija kao što je Hercegovina mogla profitirati?

Film je skupa igračka, skuplja od kazališta, ali mislim s puno jačim učinkom na javno mnijenje od kazališta jer kako ćete moći komentirati za deset godina predstavu ako je niste ni pogledali. Film uvijek kao neki trajan biljeg možete uzeti i pogledati. Prve godine kad smo organizirali festival u Mostaru, ljudi iz vlasti, ali i većina građana samo su blijedo gledali, kakav filmski festival u gradu u kojem nemaš kino. Kako sam bio uporan, trud se isplatio, sada je puno lakše nego prve godine. Nadamo se da će tako biti i u budućnosti te da će izići u susret puno jačim projektima. Glumio sam u 25 filmova, ljudi koje poznajem, glumci, producenti, redatelji govorili su mi evo kreni s distribucijom filma iz svoga rodnoga grada. Kako ću prikazati film kad moj grad nema kino, to je isto kad nekom u 21. stoljeću moraš reći da nemaš struje. Reći da nema kina, isto je kao i reći da nemaš struje. Ali eto festival je neki napredak, evo nešto sam poduzeo, mogu barem sinu svom kazati da sam nešto napravio.

Budući da ste festival otvorili 11. rujna, neki su zli jezici to doživjeli kao neku vrstu provokacije?

Nema tu nikakve provokacije, što bi netko to krivo shvatio. Ne znam zašto bi to bila provokacija, mislim da se svijet od tog 11. rujna počeo mijenjati, sad ne znam u kojem pravcu, pokazat će neki drugi 11. rujna u budućnosti. Rujan za nas ostaje kao mjesec u kojem bismo ubuduće organizirali festival iz više tehničkih, ali i pragmatičnih razloga i prije svega publike. Ovih dana će moje kolege i gosti odaslati jednu poruku da se prestane s terorizmom, ratom ubijanjima...

Kada se dogodio Vaš glumački 11. rujna, kada ste saznali da ste se kao glumac počeli mijenjati, naravno nabolje?

Prvi moj ozbiljniji film bio je “Crvena prašina” Zrinka Ogreste. To sam shvatio vrlo ozbiljno. Sa scenarijem sam pola godine lijegao i ustajao. Učio sam ga dan-noć, jer sam shvatio da u rukama držim ozbiljno djelo.

Koji Vam je, prema nekakvoj strukturi, priči, radnji, ulozi, najdraži film od 25 u koliko ste dosad glumili? Koji je, prema Vašemu mišljenju, onako filmski najpotentniji?

Uz “Crvenu prašinu”, moj najdraži uradak svakako je film “Živi i mrtvi”. Tu sam dobio najveću rolu, a u kojoj mi je pomoglo moje iskustvo iz rata. To je pošteno urađen i korektan film.

Kazali ste da idete u produkcijske vode, imate ozbiljne filmske uloge, znači li to da je popularni “Miško” na očaj naših kućanica “raskrstio” s nastupima u sapunicama?

Neću napustiti posao glumca, ali ću ga bitno reducirati i posvetiti se kvaliteti, to obećavam. Ako me vide na televiziji, to će biti stvarno neko remek-djelo.

Kako s ove vremenske distance i nakon stotina odigranih epizoda, komentirate nastupe u sapunicama, tzv. TV novelama. Cijenite li uopće glumu u takvim trivijalnim serijama?

Što kažu, “svaka roba ima svoju budalu”. Tako i svaki format ima svoje “budale”. Ljudi snime stotinu spotova, od toga su dva genijalna, ostali su manje genijalni. Tako je i s epizodama u TV sapunicama, nečija je bolja, nečija lošija. Sad su druga vremena, ide se na ciljanu publiku, pokušava se nešto napraviti, i u takvoj strukturi ima svašta. Tako je u spotu i crtanom filmu. Sapunica kao žanr ima svoju publiku i imat će i u budućnosti. Nekako sam odmah upao u tu priču i krenuo s “Vilom Marijom”. Za glumca je najgore ako ostane na takvom profesionalnom stadiju da se zadovolji sapunicama. U hiperinflaciji sapunica možda će najgore proći mladi neafirmirani glumci koje opije slava koja je ista kao i sapunica - kratko traje i u sekundi pukne.

Jednom ste kazali da je gluma u sapunicama zbog maratonskih dijaloga naporna. Pa ste na setu morali lijepiti tekstove po podu, namještaju... Kako taj “sapuničasti” svijet zapravo izgleda?

Ideš kući petkom i dolaziš na set u ponedjeljak, u ta dva dana slobodnog vremena moraš pročitati i naučiti 200 stranica teksta i tako osam mjeseci. Svakog petka ideš kući s domaćom zadaćom od 200 do 250 stranica, samo da ih pročitaš, ubiješ se od posla. To je industrija u kojoj treba znati plivati, razviješ neku vrstu svoje tehnike. Iako znam tekstove, ponovno ih zbog sigurnosti postavim na vidno mjesto dok snimam - od poda, namještaja, trosjeda i tako bacim oko na njih.

Jednom su mi podvalili na sceni krivi scenarij. Nakon probe ide akcija, ja upadam u kavanu, snimanje ide, kad vidim krajičkom oka da su mi podvalili neke gluposti umjesto pravog scenarija. Naravno, napravim se lud i sve to odglumim, oni uredno snime, nakon čega su svi umrli od smijeha.

A kazalište, što je s tim, vidite li sebe na daskama koje život znače?

Kad se rasporedi omjer filmova i kazališnih predstava u kojima sam nastupio, zadovoljan sam. To je respektabilna brojka. Nekako sam se otuđio od kazališta u prvom redu što je teatar loš u Hrvatskoj. On praktično ništa ne znači u inozemstvu, a HNK u Zagrebu potroši 120 milijuna kuna godišnje. Dok za igrane, dokumentarne filmove, festivale godišnje ode 50-ak milijuna kuna. HNK je isplativ isto koliko je isplativo da od 20 tona maslina dobiješ dvije litre ulja, on ništa ne daje, nema efekta. Mi smo u kazališnom svijetu k’o Ruanda u svjetskoj industriji.

I Vaš brat Mario, pjevač rock-skupine Zoster, ušao je u glumačke vode. Glumi u Tanovićevu filmu “Cirkus Columbia”?

Nastupio je u filmu “Cirkusu Columbia”, probijao sam mu barijere, uvodio ga u taj svijet glume. Sad je na njemu da vidimo kako će, jako je talentiran, ide mu glazba, dobar je i pisac. To je jedan spoj, to je jedna složenija inačica. Ako sam ja audi A4, on je audi A6 s dodatnom opremom.

Čini li Vam se da previše filmskih festivala egzistira na području Bosne i Hercegovine i regije. Koliko u svemu tome ima onog kreativnog crva, iz kojeg bi se izrodio nekakav dobar film, dokumentarac...?

Posljednjih petnaestak godina dovodili su nekakve predstave, primjerice, u Zagvozd, one se odigraju ili ne odigraju, ali se nakon nekoliko godina iz takvog pokušaja napravio festival, kojem publika hrli. Nije puno festivala, jer se samo kroz takva druženja mogu izroditi filmski projekti, što je u konačnici i cilj. U Mostaru će se ovih dana prikazati 13 do 14 filmova. Da su se ti filmovi vrtjeli tijekom cijele godine, to bi bio pucanj u prazno, nitko ne bi primijetio. Ovako se ljudi skupe, napravi se neki moving oko toga i nešto se pokrene.

Uređaj koji mnogi imaju kod kuće mogao bi biti izvor ozbiljnih zdravstvenih problema: ‘Odmah ga isključite ili bacite’