Hrvati Travnika su veliki, možda i najveći, stradalnici protekloga rata u BiH, a u one najcrnje i najtragičnije dane te tragedije svakako spada 8. lipnja 1993. Jer, tog dana, iako je mnogo što ukazivalo na takvu mogućnost i opasnost, ipak neočekivano, počela je sveopća ofenziva postrojbi Armije BiH na HVO, na dotadašnjeg saveznika u borbama sa srpskim agresorima na BiH i na sam Travnik. Svim raspoloživim snagama, 8. lipnja napadnute su postrojbe HVO-a, hrvatska sela i naselja, sve što je bilo hrvatsko u ovoj općini u kojoj je po popisu stanovništva iz 1991. živjelo više od 26 tisuća Hrvata. O tim događajima, ratu i poraću, teškim posljedicama za Hrvate koji su i danas vidljivi u svakom segmentu, perspektivama Hrvata u Travniku, životu i suživotu na ovim prostorima, razgovarali smo s umirovljenim general-bojnikom HVO-a Ilijom Nakićem. Za one koji ne poznaju generala Nakića reći ćemo da je bio zamjenik zapovjednika Stožera HVO-a Travnik, zapovjednik travničke Frankopan brigade HVO-a, 3. gardijske motorizirane brigade “Jastrebovi“, zapovjednik Zbornog područja Vitez, pomoćnik ministra obrane FBiH Miroslava Prce, vršitelj je dužnosti zapovjednika Hrvatskog generalskog zbora HVO-a, član ŽO i Predsjedništva HDZ-a BiH, predsjednik Odbora za branitelje i udruge proistekle iz Domovinskoga rata!
Generale, kako danas s vremenske distance gledate na početak rata i ratnih stradanje Hrvata u Travniku, ali i na širem području središnje Bosne?
Na žalost, mnogi životi su izgubljeni, mnogi su prognani, opljačkani, uništena je imovina. Bilo je to neviđeno stradanje hrvatskog puka Travnika, ali i cijele srednje Bosne koje se i danas u velikoj mjeri osjeća, a o tuzi, sjećanjima, o ranama na tijelu i u dušama da i ne govorimo. O svemu ovomu, kada su Hrvati Travnika u pitanju, treba reći i znati da mi nismo napali nijedno srpsko ili bošnjačko selo, da smo se mi cijeli rat branili od najezde nadmoćnijih, najprije srpskih, a potom i bošnjačkih snaga. Branili smo svoje obitelji, ognjišta, vjekovnu postojbinu, branili smo BiH. I to, ma koliko to htio, nitko nam ne može osporiti. Zbog velikog stradanja, tragedije koju smo preživljavali i preživjeli neki postavljaju pitanje zašto smo se uopće i borili. Ja im uzvraćam pitanjem: Što bi bilo s nama da nismo, da nismo uzeli oružje u ruke? Odgovor je jasan. Tamo gdje nije bilo HVO-a, više i nema Hrvata, ili, ako ih i ima tek služe kao “ukrasno cvijeće“ lažne demokracije. Treba znati i ponoviti, mi Hrvati smo na vrijeme shvatili kakva opasnost prijeti nakon Hrvatske i BiH i za ono najgore smo se i pripremali i toj paravojnoj srpskoj pošasti, skupa s Bošnjacima, se i suprotstavili. Prve žrtve u tim borbama za obranu BiH bile su hrvatske – u Vitezu, Travniku, Jajcu! I na žalost onda se dogodilo ono što su mnogi slutili, ali ipak ne i očekivali, napali su nas neočekivano i žestoko 8. lipnja 1993. naši dotadašnji saveznici, kada je i počela epopeja travničkih Hrvata. Sada elaborirati zašto se to dogodilo, mislim da i nema potrebe jer je sve jasno, a potvrdilo se i kasnije. Naime, namjera je bila nadoknaditi izgubljeno, osvojeno od srpskih paravojnih snaga i uz pomoć tzv. JNA, od malobrojnijih i činilo im se slabijih Hrvata. I to je sva filozofija razloga tih napada, a sve je “kuhano“ u bošnjačkim ekstremnim kuhinjama koje su, u to vrijeme, u okviru bošnjačkog korpusa, bile potpuno dominantne.
Zaustavljanje povratka
Tragedija travničkih Hrvata nastavljena je i u poraću, nastavljene su pljačke i uništavanje imovine Hrvata, napadani su povratnici, događali su se progoni, nasilja, ubojstva, a sve kako bi se usporio proces povratka. I uspjelo se u tomu?
Istina je, tragedija i stradanje hrvatskog puka Travnika nastavljeno je i u poraću. Korištene su sve moguće mjere, i one najgore, zločinačke - zastrašivanje, pljačke, prijetnje, i što je najgore ubojstva povratnika, čak i policajaca povratnika u Travnik. Željelo se, nema dvojbe zaustaviti povratak prognanih Hrvata koji su uvijek bili vezani za svoj zavičaj. Na žalost, u tim prljavim, krvavim nakanama se djelomično, ali ne i u potpunosti, uspjelo i znatan broj Hrvata koji su se željeli vratiti to još uvijek nisu uspjeli. Želje za povratkom, hvala Bogu, još uvijek ima, pa i nade da će biti i realizirane. Povratak Hrvata u Travnik, a i u cijelu središnju Bosnu, znači i očuvanje BiH onakve kakva jedino i može biti i ostati. Jer, Hrvati su bili i ostali “miris i okus“ ove lijepe zemlje i svim dobronamjernim je jasno da to treba čuvati i sačuvati. U protivnom...
Možete li iznijeti egzaktne podatke o tom teškom i za Hrvate tragičnom vremenu?
Tragedija je zaista velika, najveća u povijesti Hrvata Travnika. Partizani su u Drugom svjetskom ratu, u drugoj polovini listopada 1944. kada su “oslobodili“ Travnik, među Hrvatima, vojnicima i civilima, napravili pravi pokolj. I mislilo se, takva stradanja, takav zločin se ne može nikada ponoviti. A 49 godina kasnije, 1993. dogodila se daleko veća tragedija hrvatskog puka, a ovaj put egzekutori su bili pripadnici postrojbi A BiH i mudžahedinske postrojbe u njihovim redovima. Brojke su neumoljive i sve govore i potvrđuju: 19.600 prognanih Hrvata, pet tisuća kuća i gospodarskih objekata je opljačkano, zapaljeno, srušeno, 427 vojnika poginulo je ili je ubijeno nakon zarobljavanja, te 124 civila. Bez oba roditelja ostalo je 29 djece, a bez jednog 540, ranjeno je više od 1500 pripadnika HVO-a i civila a 600 ih je s trajnim invaliditetom, čak 27 hrvatskih obitelji su izgubile dva i više članova, a Sarafina Lauš tri sina i supruga. Na Galici, na Vlašiću (srpske paravojne snage op.a) je mučeno i ubijeno 14 zarobljenih pripadnika HVO-a, u Miletićima, još prije sveopćeg napada, mudžahedini su ubili petero mještana civila, U Buhinim Kućama je zarobljeno i mučki ubijeno 12 mladića postrojbe “Munje“, u Bikošima u gučogorskoj župi je strijeljano 37 zarobljenih branitelja, ranjenika i civila, a za tijelima 26 Hrvata Travnika se još uvijek traga. Torture logora Manjača prošao je 881 pripadnik HVO-a (nakon progona A BiH op.a.), a deseci vojnika i civila logore A BiH na Starom gradu, u Han Biloj, Mehuriću, Orašcu...! Tragedija kakvoj je teško naći premca u proteklom ratu
Za sve rečeno i pobrojano i još mnogo toga, nitko nije odgovarao. Čak su na sve to “mudro šutjeli“, zatvarali oči i dužnosnici međunarodne zajednice, sud u Haagu..., ili su pak nasilje i zločine nad Hrvatima tek deklarativno osuđivali!?
Sa žaljenjem treba konstatirati da je to zaista tako. Deklarativna osuda, obećanja..., ali nikada i konkretne istrage, procesuiranja, sudske kazne. Zašto je to tako, dalo bi se razgovarati, ali rezultati svega na tom planu učinjenog su jasni. Za strašnu tragediju koju su Hrvati doživjeli u ratu i poraću nitko službeno, sudski i pravomoćno, nije kriv. Čak nema ni istraga, procesa, a nije teško zaključiti da ih neće ni biti. A dokazi za zločine, zapovjednici i zapovjedna odgovornost, čak i egzekutori, su nuđeni na dlanu. Ali, to pravosuđe, međunarodnu zajednicu, sud u Haagu, uopće nije interesiralo i ne interesira ih. Jer, uvriježeno je bilo, to su podgrijavali i moćni bošnjački mediji i bošnjačka politika, a iz raznoraznih razloga, iz neznanja i nepoznavanja stvarnoga stanja, ali i iz političkih interesa, i veći broj dužnosnika međunarodne zajednice, zla su činili i počinili agresori Hrvati i na tom stajalištu je trebalo ostati i ostalo se. Međutim, mi ne odustajemo od borbe za pravdu i istinu, ne odustajemo od traženja istraga i procesuiranja svakog zločina, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost žrtve i počinitelja. Hrabre nas sudski procesi koji se vode protiv osumnjičenih za počinjene zločine nad Hrvatima Bugojna, pa se s pravom nadamo da će i Travnik i zločini počinjeni u Travniku, doći na red. Do tada, teško se oteti sjenama prošlosti, traumama koje u sebi nosimo, a treba živjeti, raditi, surađivati jedni pored drugih, jedni s drugima. Za to su pravda i istina i odgovornost za činjeno i počinjeno.
Kroz rad i djelovanje u ŽO i u Predsjedništvu HDZ-a BiH uključeni ste i u politički život SBŽ-a i šire. A i na tom planu, 18. godina nakon rata Hrvati i dalje moraju voditi tešku, sada političku borbu za ravnopravnost!?
Sve ovo o čemu smo govorili i dalje se reflektira na položaj Hrvata u Travniku, a kad spomenem Travnik mislim i na cijelo područje središnje Bosne. Jer, cijelo poratno vrijeme pokušavalo se ostvariti ono što u ratu nije u potpunosti uspjelo. To je etnički očistiti ovo područje i, kako sam već rekao, nadoknaditi ono što su im “uzeli“ Srbi. U znatnoj mjeri u tomu su i uspjeli, a mi smo bili i ostali konstitutivan narod, ali jasno treba naglasiti - samo na papiru, u aktima, zakonskim i ustavnim regulama koje jači, brojniji, nadmočniji ne priznaju i ne poštuju. Pa zar to u potpunosti ne potvrđuje prošlogodišnji dogovor u SBŽ-u i na razini FBiH, kada smo od bošnjačkih stranaka jednostavno bili izbačeni iz svih struktura vlasti. A što je vrijedilo naše upozoravanje na zakonska i ustavna prava, na izborne rezultate...? Ništa i nitko nije ni prstom maknuo da se to nasilje nad demokracijom, nad zakonskim i ustavnim regulama, zaustavi. Istina je, to ne smijemo nikada zaboraviti, na hrvatske “jude” koji su, na žalost, uvijek bilo u našim redovima, pa tako i prošle godine, što je bošnjačkim strankama značajno olakšalo posao. Nama Hrvatima je preostala samo uporna borba za ono što nam po svim zakonskim, ustavnim i demokratskim načelima i pripada. I sva ta borba i 18 godina nakon završetka rata.
Težak položaj Hrvata
Travnik bi po zakonskim i ustavnim odredbama trebao biti ustrojen po principu Mostara. Na žalost to više nitko ozbiljno i ne spominje. Tko je za to kriv? Je li to pravo, ta mogućnost, za Hrvate izgubljena?
Istina je, mnogo toga se lomilo i lomi se i sada preko Travnika, preko Hrvata središnje Bosne. Istina je, za sve što nas opterećuje, što nam se uzima, uskraćuje, krivi smo i sami. Krivo je naše hrvatsko nejedinstvo, bar u onim situacijama od vitalnog značaja za Hrvate BiH. Krivi su često, usko stranački i osobni interesi pojedinaca koji se stavljaju ispred općih i nacionalnih. Takve interese maksimalno koristi bošnjačka politika i uz “amenovanje” međunarodnih dužnosnika, biračku volju hrvatskog naroda potpuno zanemaruju. Iza toga ostaju teške i nepopravljive posljedice za hrvatski narod. Čak i ta situacija oko Mostara i “zaboravljanja“ Travnika u tom kontekstu govori kakav je položaj Hrvata. Jer, ono što traže i hoće dati Bošnjacima u Mostaru, ne da se Hrvatima u Travniku. Zašto? Na to pitanje nema odgovora, ali moramo biti pošteni pa reći da odgovor na to pitanje baš nitko kompetentan iz hrvatskih političkih redova i ne traži. I neće biti iznenađenje ako “kratkih rukava“ ostanu Hrvati i u Mostaru kao što su već ostali u Travniku. Jer, u BiH ima ravnopravnih i ravnopravnijih, a mi Hrvati smo, po pravilu, u toj podjeli, uvijek na strani gdje su “ravnopravni“.
Ne mali broj Hrvata središnje Bosne misli da bi obilježavanje početka ratne tragedije Hrvata Travnika moralo svake godine okupiti svu hrvatsku bh. političku, vjersku, kulturnu elitu, kako bi se ukazalo na neprocesuiranje zločina, nepravdu koja se i dalje čini Hrvatima Travnika i ne samo Travnika?
Iako su ratna stradanja Hrvata počela nešto ranije, 8. lipnja 1993. kada je počela sveopća bošnjačka ofenziva na sve što je hrvatsko u Travniku, ustvari je i definitivno razotkrio namjere bošnjačke politike kada su u pitanju njihovi dotadašnji ratni saveznici Hrvati u pitanju. I stradanje Hrvata Travnika po mnogo čemu personificira stradanje Hrvata središnje Bosne uopće. I nedvojbeno je da bi ovaj datum trebalo obilježiti kao početak kalvarije Hrvata u Bosni, ali i iskazane žilavosti, odlučnosti boriti se, ostati i opstati na svojoj rodnoj grudi. Bila bi to, ili je bolje reći trebala bi biti, potvrda svehrvatskog jedinstva u BiH, dan tužnog sjećanja, dan pijeteta prema brojnim žrtvama u Travniku, ali i u cijeloj srednjoj Bosni, pa i u cijeloj BiH. Jer, Travnik i Lašvanska dolina su bosanskohercegovački Vukovar, Škabrnja..., i naši ljudi u te hrvatske simbole stradanja i patnje redovito hodočaste. A mi ovdje u našoj lijepoj srednjoj Bosni mislimo i sigurni smo da ne griješimo niti pretjerujemo, da bi i u Travnik, u Novu Bilu ili Vitez trebalo hodočastiti iz svih krajeva gdje žive Hrvati. Jer, najvećom mogućom cijenom se platio ostanak Hrvata u srednjoj Bosni, a slobodno mogu reći i opstanka Bosne i Hercegovine. Jer, bez Hrvata u središnjoj Bosni, a uz Lašvansku dolinu mislim i na Hrvate u žepačkoj, kiseljačkoj, usorskoj enklavi, u Kaknju, Zenici... ne bi bilo ni BiH. Treba nam jedan takav dan sjećanja, pijeteta, kako bi se ukazalo na tragediju koju smo doživjeli, kroz što smo sve prošli i kroz što sve još uvijek prolazimo. Žrtve i stradanja ne smiju biti zaboravljeni, a mi ih, sa žaljenjem treba zaključiti, zaboravljamo i sve manje imamo vremena bar za pokloniti im se s dužnim pijetetom i nastaviti tražiti pravdu i istinu za kojima i njihovi grobovi vape. Jer, o tim strašnim stradanjima, koja tako lako i brzo zaboravljamo, skoro ništa ne znaju ni naša djeca, bosanskohercegovačka, a i hrvatska javnost. To je nedopustivo i ničim se ne može opravdati.
