Tlo se zatreslo nešto prije 15 sati. Nije neuobičajeno da im ispod stopala podrhtava, Japanci su i te kako naučeni na to. Ali, tog dana, 11. ožujka ove godine, nešto nije bilo kao obično. Potres je drugačije ljuljao, posebice na sjeveroistoku zemlje. Bio je jak, kasnije su od seizmologa doznali da je u hipocentru dosegao magnitudu 8,9. Kad je trešnja prestala i tutanj utihnuo, kad je sve bilo tiho, kao u vakuumu, moćna smeđesiva, muljevita masa vode počela se valjati od obale.
Virio samo krov
Pejsaž joj je išao u korist: nizina, nigdje uzvisine koja bi je malo skrenula ili oslabila. Vodeni val progutao je nuklearku Fukushima te je radijacija počela curiti, a onda je krenuo dalje. Samo nekoliko sati trebalo je bujici da pokupi sve preko čega je prelazila, kuće, zgrade, stabla, automobile, ljude... te da preplavi grad Sendai. Osam mjeseci poslije, nitko, ama baš nitko tko nije nekim čudom čuo za tsunami, u tom gradu od milijun stanovnika ne bi pogodio da su ulice bile prekrivene vodom, pa muljem, da su zgrade bile i razrušene i da je život na neko vrijeme nestao.
Hrvatska veleposlanica u Japanu Mira Martinec od potresa i tsunamija posjetila je Sengai i Tohoku regiju – najjače pogođenu katastrofom – tri puta i nazočila oporavku. Posljednji put, prije tjedan dana: – Kao da se ništa nije dogodilo.
Teško je to povjerovati – primjerice, zračna luka, fotografija koje iz zraka, kad je iz mutne vode virio samo krov, samo je otkrivala djelić katastrofe na tlu.
– Sad je kao nova, bez ikakvog oštećenja – dodaje.
Ipak, pažljivom oku ne može promaknuti da poneka kuća još nosi tragove poplave, ali i pokoji automobil uz cestu. Njih nekoliko preostalo je od tisuća koje je nosio vodeni val. Svi su ti automobili skupljeni na nekoliko lokacija te uz njih pogoni za reciklažu. Gotovo kao neki ad hoc spomenici katastrofi koji će – s prolazom vremena – nestati.
– Uredno su poslagani jedan na drugi. Na jednoj su hrpi oni manje oštećeni, na drugoj samo školjke, na trećoj već izrezani dijelovi spremni za reciklažu – prepričava što je vidjela. U naseljenom dijelu grada, sve do obale, stanje je normalno, no obala – koja je nekad imala turističko značenje, još je potpuno devastirana.
– Nije riječ samo o smeću, već o mulju. Uklanjaju i čiste i mislim da im neće trebati puno vremena – kaže .
Proces oporavka tekao je vrlo brzo. Fronta čišćenja počela je od vanjskog ruba prema obali. Što prije su pokušali dovesti život u normalu. Tamo gdje je bilo većeg uništenja, gdje su uništene zanatske radionice ili turistički objekti, ljudi otvaraju dućane i silno se trude – i kroz MVP – promovirati regiju. Počeli su obnavljati sami, od lokalnih zajednica. Nisu čekali da im pošalju pomoć.
– Njihova životna filozofija je takva – spremni su na prirodne nevolje – objašnjava veleposlanica. No je li baš normalan život u sjeni NE Fukushima? Prije nekoliko dana novinare su pustili unutra, što ne znači da je stanje normalno.
– Kontaminirano je tlo i more – kaže i dodaje: – Ne, nisu prestali jesti ni ribu ni povrće. Sve se prodaje, ali pokraj proizvoda stoji natpis iz koje je pokrajine. Dolaze proizvodi i otamo, samo se ne zna gdje je točno raslo bilje, blizu ili daleko od elektrane. S vremena na vrijeme izađe u novinama neka afera zbog kontaminacije radijacijom – kaže veleposlanica Martinec te objašnjava da, ma koliko se stoički držali, traume ima:
Potiskuju traume
– Razgovarala sam roditeljima djece koji su bili u Hrvatskoj. Traumatizirani su, neki su izgubili rodbinu... škole su uništene, tako da su djeca zgurana u razrede. No tu opet u igru ulazi filozofija. Ne kukaju nad sudbinom, nekako potiskuju u sebi, ali naravno da ih zabrinjava. Vrlo dobro prate pojavljuje li se negdje pojačana radioaktivnost. Pojavi li se pokraj neke škole, odmah se kontrolira. S time žive, ali ne dižu paniku. Ne mogu otići živjeti na drugi planet. Žive gdje jesu, paze se koliko mogu i ne kukaju. Nisu to teme o kojima se govori. Trauma je, tako, latentno prisutna i trebat će vremena da je ljudi prebrode. Netko bi to usporedio s obeliskom koji je stoljećima stajao uz hram na brdu iznad Sendaija s kojeg je potres srušio gornji dio – veliku pticu. Ona i dalje stoji pokraj njega. Popravit će je s vremenom.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
