U mladim godinama od starijih i iskusnijih ljudi slušao sam poučnu priču kako u većoj sredini, osobito onoj koja je umislila da je velika, nešto posebno značajna i na nešto uzvišeno pozvana, nije dobro biti imućan čovjek. U takvim okolnostima i posebnim prilikama postoji opasnost da će vas netko nevina, nikom kriva i nikom dužna, napasti i uvrijediti ili pod okriljem noći sresti, pretući, opljačkati, moguće i života lišiti.
Sve je moguće!
Isto tako, slušao sam da u takvim sredinama nije dobro biti malo više pametan i uspješan, umjetnički obdaren i nadaren jer će se uvijek naći ljudi iz kojih će proključati zavist pa će vas u očima susjeda, prijatelja i gdje im se god ukaže prilika, uniziti i život zagorčati.
Zavist je slijepa, nezasitna, često i neuračunljiva duševna pojava, pa samo onaj tko je na svojoj koži osjeti, može razumjeti njezinu težinu. Tako je uvijek kada se razum zanese, a mržnja izlije iz svog korita i pred sobom sve poruši i uništi, piše Ivo Andrić.
Vjerojatno je tako nastala jedna pučka pošalica. U dnevnim novinama i televizijskim emisijama Fata čita i sluša kako se napadaju poznate i istaknute osobe, kako se neke kazneno progone, a neke, pognute glave, vode prema zatvorskim prostorijama.
Fata sluša i otpuhuje.
Ništa joj nije jasno.
Gleda supruga ispod oka.
Nakon svega, sretna otpuhnu i reče:
"E, neka si ti, moj Mujo, ni'ko i ništa.
'Ko bi s ovim na kraj izišao?
'Ko bi ovo moga' izdržati?
Ja bi' nekog ubila.
A opet, ako to uradim, eto još većeg zla i belaja.
Nego, čuvaj se, moj Mujo, sjedi tu i budi to što jesi."
Nije jednostavno u jednu kolumnu sažeti curriculum maestra Ferdinanda Zovke, proslavljena opernog umjetnika i sveučilišnog profesora. Nije lako zaviriti u godine njegova početka, odrastanja, stasanja na umjetničkoj pozornici i, konačno, razumjeti okolnosti njegova konačnog smiraja. U petak, 30. prosinca prošle godine ovaj je svijet napustio Ferdinand Zovko. Od tada pa do dana današnjeg ni sjećanja ni komemoracije. Kao da je s ovog svijeta otišao drvosječa iz Fatine priče.
Muk!
Muk na sve strane.
Vratimo se s nekoliko crtica u povijest kraja u kojemu je maestro ponikao. Prvi spomen Brotnja veže se uz 1307. godinu i dubrovačkog trgovca Tomu Držića koji je iz Grada došao na blagdansko sajmište na Jurjevdan. Drugi pisani dokument je od 23. travnja 1329. godine i nalazi se u Arhivu Malog vijeća Dubrovačke Republike.
O ovim vremenima ljudima i događajima povjesničari, znanstvenici i političari mogu različito suditi. U takvim prosudbama pogreške se mogu potkrasti. Da bi se one izbjegle, najsigurnije je poći do Dubrovnika, na Stradunu se počastiti kavom i rožatom, otići u Arhiv i sve to provjeriti.
Teško je razumjeti povijest broćanskog i cijelog hercegovačkog kraja. Uopće. Tijekom nekoliko stoljeća osmanske uprave inovjernici nisu mogli čvrstim materijalom kuće graditi, nisu na osedlanu konju mogli jahati, nisu smjeli na javnim mjestima igrati i pjevati. U susretu s Osmanlijama morali su ustati i pognute glave pozdraviti.
Najteže poniženje bilo je odvođenje zdrave i pametne djece u janjičare i prakticiranje prve bračne noći poznate kao ius primae noctis. U trenutku zavjetne ljubavi djevojka, odgojena na čvrstim moralnim zasadama, prvi intimni dodir morala je imati s nepoznatom inovjernom muškom osobom.
Morale su!
Čestite djevojke branile su se kako su znale i koliko su mogle. U Bosni, na Vran planini, na Kedžari, bježeći od plahog Tahir-bega, Diva Grabovčeva životom je otpor platila. Njezin život danas slavi opera "Diva Grabovčeva", umjetničko ostvarenje fra Ante Marića i don Dragana Filipovića. Takav otpor pružila je i opjevana Mila Gojsalić iz omiških Gata. Mila je pristala doći u tabor opasnog Topal-paše. Zavodeći ga, dala mu je nadu u intimni susret, a čekala trenutak da se razbukta podmetnuti požar. I jedna i druga ušle su u povijest, u prozu, poeziju, glazbu i književnost.
Doći će vrijeme pa će u povijest, ne samo jednog kraja, ući i maestro Ferdinand Zovko. Jednako tako spominjat će se Čerin i njegovo seoce Čalići. Spominjat će se kao rodno mjesto opernog gorostasa i umjetnika kakva povijest kraja nije iznjedrila. I samo Bog zna hoće li još jednom.
Nisu Hercegovci primitivni ljudi lišeni časti i otmjenosti, dobrote i rodoljublja, kako se tu i tamo, nažalost, najčešće i najviše može čuti u susjednoj Republici Hrvatskoj. Nasuprot ovom stereotipu, nobelovac Ivo Andrić piše ovako:
"Hercegovina, naročito ona južna, ima poseban soj ljudi. To je zemlja s puno kamena i malog svega ostalog, ali to što se tu rodi, plemenito je zdravo, radino, razumno i uspješno."
O tome piše i književnik Josip Mlakić.
U sjajnom romanu "Na Vrbasu tekija" pisac prenosi razgovor dvojice svećenika franjevačkog reda. Fra Ante je iz Jajca, a fra Mirko iz Guče Gore. U Hrvatskoj 65% ispitanih osoba misli da su Hercegovci primitivni ljudi, da su bez dobrote i otmjenosti i, konačno, samo 5,9% ispitanika za prvog susjeda želi Hercegovca.
Samo se ti tješi, dobri moj fra Ante.
Što smo mi njima?
Ušljivi rođaci od kojih nemaju koristi.
A u ovom svijetu samo se o tom priča.
Samo se to gleda.
Ja njima ništa ne vjerujem.
Da mogu, i dušu bi nam uzeli.
Ako kao putnik i namjernik pođete prema rodnom kraju maestra Ferdinanda, u Čitlučkom polju naići ćete na nadgrobni spomenik obitelji Komlinović. Na spomeniku piše:
"Ovdje leži knez Pavao Komlinović s braćom Pavkom, Radatom i Vukcem".
U jednom povijesnom dokumentu iz 1430. godine piše da su Komlinovići iz Brotnja, vjerojatno iz Čerina, dolazili u Blagaj Sandalju Kosači i tražili odobrenje da pođu u rat i pomognu Dubrovačkoj Republici. Spomenuti stećak i zapis s prijama u Blagaju dokument su neprocjenjive povijesne vrijednosti. Mostar se usput spominje pa ne čudi pjesma tog vremena: "Blagaj varoš, a Mostar kasaba".
Iz više povijesnih dokumenata vidi se da je prostor od rijeke Neretve do Čerina na zapadu bio naseljen. Današnje mjesto Čalići dobilo je ime po starom rodu Čalića, koji su tu od najstarijih vremena živjeli. Dr. fra Dominik Mandić (1899. - 1973.) u svom djelu "Croati katholici Bosnae et Hercegovine" piše da su se Čalići, nakon oslobođenja Imotske krajine, pred turskim zulumom razbježali na sve strane. Netko je novi dom našao u imotskim Runovićima i Slivnu, netko u Lovreču i Stobreču, a Jure Čalić - u Ilićima kraj grada Mostara.
U dugoj povijesti Brotnjo je dalo nekoliko znamenitih imena iz svijeta znanosti, umjetnosti, književnosti, teologije i politike. Na vrhu ljestvice su fra (don) Franjo Milićević (1835. – 1903.) i fra Didak Buntić (1871. – 1922). Do sredine prošlog stoljeća Brotnjo nije iznjedrilo nijedno ime iz svijeta glazbene umjetnosti koje bi bilo dostojno enciklopedijskih stranica ili cjelovite monografije.
Tako je bilo do 19. listopada 1943. godine, do rođenja maestra Ferdinanda. Umoran od pozornice i svega, proslavljeni operni umjetnik posljednje godine života proveo je u rodnim Čalićima. U obiteljskom domu. Nerazumijevanje je težak teret za dušu umjetnika. Kada se pogase svjetla pozornice i utihne pljesak publike, u mraku noći, kao aveti, jave se problemi. Jedan pa odmah drugi, teži i kompleksniji. Sve će to biti pokazano i prikazano u monografiji u nastajanju.
Monografiju koju priprema književnik Dragan Marijanović kulturnoj javnosti treba predstaviti u Čitluku i Čerinu, Mostaru i Sarajevu, Zagrebu i Osijeku. Mnogo je razloga za to!
Da bi se s broćanskog platoa negdje stiglo i nešto postiglo, bilo je potrebno mnogo toga. Kao i svugdje u svijetu, ali ipak tu više. Mnogo više. Do životnog odredišta valjalo je protutnjati blatnjavim, hercegovačkim makadamom, a na leđima nositi tešku popudbinu – stigmu neprijateljskog kraja.
I na koncu isplivati.
I biti onakav kakvi su drugi.
I biti bolji i jači i od njih.
Svih!
Maestra Ferdinanda Zovku poznajem iz godina ranije mladosti. Zajedno smo bili mostarski srednjoškolci, a potom sarajevski studenti.
On je znao ono što mi nismo znali.
On je mogao što nitko od nas nije mogao.
Sjećam se njegova prvog koncerta na Glazbenoj akademiji u Sarajevu. Sjećam se i gostovanja na beogradskoj televiziji u emisiji "Biserka Cvejić i njezini dragulji". Operna umjetnica svjetskog glasa poznata je po mnogočemu, ali najviše po jednom neobičnom događaju. Poznata je po tome što je na gostovanju u berlinskoj Operi doživjela najdulji pljesak u povijesti operne umjetnosti. Sve se mjeri! Pljesak za njezinu izvedbu trajao je punih 36 minuta. Pola sata i koju minutu više razdragana publika stajala je na nogama i pljeskala.
I tako je slavna primadona odabrala tri svoja dragulja i željela ih predstaviti kulturnoj javnosti bivše Jugoslavije. Jedan od tih dragulja bio je i maestro Ferdinand Zovko. Emisija Biserke Cvejić danima se najavljivala.
Kući sam.
Prikovan uz televizor – gledam i slušam.
Pribojavao sam se kako će to završiti. Nakon što je maestro otpjevao svoje arije, sjećam se, voditelj je ustao, pljeskao i rekao:
"Zovko, ovo je bilo veličanstveno. Morao sam ustati, čestitati i ruku vam pružiti."
Godine su prolazile.
Nakon riječke i osječke umjetničke epizode, maestro Zovko odlučio se vratiti u rodni kraj. Uz pomoć prijatelja iz cijelog svijeta uspio je obnoviti osnovnu školu, uz to utemeljiti i još jednu, glazbenu. U toj jedinstvenoj školi učenici su odgajani uz računala, suvremenu informatiku i dva diplomatska jezika – engleski i njemački.
Učenici glazbene škole obrazovali su se na pet odjela: violine, flaute, gitare, violončela i klavira. Za kratko vrijeme glazbena škola se afirmirala. U pomoć plemenitim nakanama maestru pritekli su glazbeni odgojitelji najvećih znanja i priznanja: nekadašnje maestrove profesorice Milka Padovan iz Dubrovnika i Lina Loose iz Mostara. Obje bile u devedesetim godinama života.
Unatoč svemu!
U čerinskoj školi razbuktao se odgojni i glazbeni život Hercegovine i susjedne Dalmacije. Iz maestrova inkubatora stasali su daroviti glazbenici. Netko od njih došao je do katedre sveučilišnog profesora, netko do filharmonijskog glazbenika, a pijanistica Željka Mandarić pokorila je glazbeni svijet i ostala na visinama na kojim stanuju genijalci i besmrtnici.
Maestro je dugo živio na margini društvenih zbivanja.
Kao da nije postojao kao živo biće.
Kao da ništa dobro uradio nije.
