Istraživanje od prije nekoliko godina pokazalo je da u Bosni i Hercegovini jedna politička stranka dolazi na svakih 30 tisuća stanovnika. Taj podatak svrstava BiH u sami vrh liste država s najvećim brojem stranaka prema broju stanovnika u Europi. Na proteklim općim izborima sudjelovalo je 90 stranaka i 38 koalicija. Na prste se mogu pobrojiti one koje u svom imenu nemaju pridjev “demokratska”, ali i one se u svojim statutima ili programima zaklinju u demokraciju.
No, unutarstranački izbori, poglavito za predsjednike stranaka, pokazuju da je demokracija u stranačkom životu BiH odavno ukinuta ili barem suspendirana na dulje razdoblje. Izborni kongresi stranaka dosadni su, predvidljivi, jer su rezultati unaprijed poznati. A kako i ne bi bili, kad se u pravilu glasa samo o jednom kandidatu. Drugi, i kada se pojavi, tu je više zbog formalnosti, poštivanja unutarnjih propisa ili stvaranja privida demokratskog natjecanja. Zato je malo koga iznenadilo to što je Milorad Dodik i nakon 26 godina bio jedini kandidat za predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Ništa veće iznenađenje nije izazvala ni činjenica da ga je na stranačkom kongresu u subotu jednoglasno izabralo svih 937 izaslanika. Zapravo, iznenađenje bi bilo da nije tako. Za desetak će dana izborni kongres imati i Stranka demokratske akcije (SDA), najveća bošnjačka stranka. Iako je prošle godine izgubio izbore za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i odveo stranku u oporbu na državnoj i entitetskoj razini, Bakir Izetbegović ostat će na čelu SDA. Jer, aktualni predsjednik jedini je čiju je kandidaturu Izborno povjerenstvo SDA prihvatilo.
Pokušaj vječnog stranačkog kritičara Šemsudina Mehmedovića da na kongresu preispita potporu Izetbegoviću završio je neuspješno. Izborno povjerenstvo SDA odbilo je njegovu kandidaturu za predsjednika i tako ugasilo i ono malo neizvjesnosti pred stranački kongres. Ni Dragan Čović nije imao protukandidata u HDZ-u BiH. A kako bi izbjegao primjenu statutarne odredbe prema kojoj nije moguće obavljati više od dva predsjednička mandata, SDP je odgodio izborni kongres i tako omogućio Nerminu Nikšiću da i dalje bude na čelu stranke. Elmedin Konaković predsjednik je Naroda i pravde (NiP) od njegova osnutka, baš kao i Željko Komšić Demokratske fronte (DF). Manje-više slično je i u ostalim strankama. Teško je biti prvi put izabran za predsjednika stranke, a nakon toga podrazumijeva se da na čelu ostajete koliko želite.
Oni kojima ne uspijeva da postanu predsjednik u postojećoj stranci, rješenje nalaze u osnivanju nove. Demokracija nije suspendirana samo u strankama. Malo je ima ili nema nimalo i u parlamentima, u kojima bi se i najviše trebala njegovati. Na izborima birani zastupnici pretvorili su se u dizače ruku. Izvršavaju isključivo ono što unaprijed dogovore njihovi stranački lideri. I za sve to nisu jedini, a možda ni glavni krivci čelnici stranaka. Cijeli politički sustav u BiH funkcionira tako da favorizira lidere. U nacionalno podijeljenom društvu s neriješenim odnosima demokratski način odlučivanja predstavlja slabost. Politički razgovori stranačkih lidera nalikuju na mirovne pregovore u kojima su i prava i odgovornost reducirani na uski krug ljudi. A svaka njihova promjena donosi neizvjesnost i rizik. U takvu je ozračju u BiH stvoren kult ličnosti. Jedan čovjek odlučuje sve ili gotovo sve unutar jednog nacionalnoga korpusa, a trojica ili samo njih nekoliko o svemu u državi. Ako netko u stranci počne razmišljati svojom glavom ili je pak neposlušan, nestaje preko noći s političke scene. Zato će stvarna demokracija u BiH čekati neka druga vremena. A dotad će je uglavnom biti samo u nazivima stranaka.
