Kako vrijeme brzo ide! Dok listam stranice zbornika sa simpozija o Blidinju iz 2005. vraćaju se stare slike. Što 'no kažu: k'o da je jučer bilo. Ekipa je slična. I tada je na čelu Organizacijskog odbora bio Dragan Čović, i tada je događaj bio u crkvi sv. Ilije, a fra Petar je sve držao pod kontrolom, i tada sam uređivao zbornik, i tada je bila prisutna današnja rektorica Ljerka Ostojić, i tada je jedan od organizatora bio bivši rektor Vlado Majstorović, kao i tadašnji rektor Frano Ljubić. I tada je, s Jozom Pavkovićem na čelu, "Večernjak" bio medijski pokrovitelj. Bili su i mnogi drugi, Rade Bošnjak, Marinko Gilja, Vojo Višekruna..., samo nema pokojnoga Pere Marijanovića. Uvodno predavanje održao je, kao i danas, Branko Katalinić došavši izravno iz Beča. Čini se da je sve isto... Ali nije. Ne samo da smo svi deset godina stariji, nego je i Blidinje „starije". Kako?
Godine 2005. entuzijastički se idealizirala blidinjska slika. Gradila se platforma za Park prirode koji je trebao biti nositelj, a vodit će ga zaljubljenici, znanstvenici, instituti... Bez obzira na veličanstvenost događaja, planovi se nisu ostvarili.
Kako danas ljudi gledaju na Blidinje?
Za jedne je Blidinje mjesto kojem se pristupa širom otvorenih očiju. Pogled na snijegom prošarane vrhove planina potiče unutarnje porive za osvajanjem. Njihov krajnji cilj nije „osvojiti najveći vrh" kao statistički podatak, nego ostvariti duhovni odnos s prirodom, s njezinom ljepotom.
Nekima su ovakva razmišljanja apstraktna. Njima su značajni podaci statističke naravi, pripadnost dijelu gorskog masiva Čvrsnice (2228 m) i Vrana (2074 m) i razlike u „metraži". U reklamne reference njihove prezentacije o „osvajanju" različitih vrhova, o brojnim lovačkim trofejima, spadaju i naglašena političko-teritorijalna pripadnost, općina kojoj se pripada, kao i „zaštićenosti" prirodnih ljepota kojih „nema nigdje na svijetu".
Arhitektonska teatralnost postala je sinonim za odmor, rekreaciju i zimske sportove, ali i za investicijska ulaganja. Trendovska pomama za jeftinim parcelama jedno je vrijeme stvarala nepoželjnu sliku o najpoželjnijem mjestu. Ona je donijela „vjetar u leđa" onome neukusnom koje je, baš kao i svaki trend, u određenom trenutku stalo. Kao da je napadao snijeg i godinama se nije topio. A onda je odjednom granulo sunce...
Sunce je djelovalo itekako pozitivno na blidinjsko područje. Došli su „vikendaši" bez ambicija za osvajanjem vrhova ili životinjskih trofeja, ali će se iskušati na skijaškoj stazi i uživati u zimskim sportovima. Ili će uz roštilj, nogomet ili rekreativno planinarenje iskoristiti blagodati planinskog ugođaja.
Blidinje ima povijesno značenje u opstanku našeg naroda. „Planina" je na različite načine othranila generacije. Bez obzira na njegovu karizmu, Blidinje je i danas nedefinirano i neshvatljivo. Upravo je ova činjenica postala prednost, a ne nedostatak. Dobivena je nova prilika za simbiozu s prirodom jer se čovjek od pamtivijeka približava prostoru s kojim materijalno i duhovno osjeća poveznicu. Kroz dobre, i kroz ne tako dobre članke u zborniku, odaslana je jasna poruka kako Blidinje treba postati simbolom naše prepoznatljivosti i dobiti „etiketu" i identitet na svjetskoj karti zaštićenih područja.
