U petrovaradinskoj crkvi sv. Roka, u Vojvodini, u povodu pedesete obljetnice od smrti časne sestre Amadeje Pavlović (1895. - 1971.) otkrivena je spomen-ploča koja svjedoči da je tu živjela i pobožno djelovala jedna pravednica mira.
Zašto?
U vrijeme Drugog svjetskog rata, velikog sukoba naroda, prebrojavanja krvnih zrnaca, koncentracijskih logora i plinskih komora, časna sestra Amadeja u samostan je primila jedanaestogodišnju djevojčicu židovskog podrijetla. Dala joj je novo, katoličko ime i stavila je pod svoju i samostansku zaštitu. Kada su ratne trube utihnule, kada se sve koliko-toliko primirilo, svoju štićenicu otpremila je u Ameriku. U takozvani slobodni i demokratski svijet.
Zdenka Binenstock, nekadašnja djevojčica i štićenica petrovaradinskog samostana, uputila je molbu Memorijalnom centru za žrtve rata i holokausta u Izraelu i predložila da se njezinoj zaštitnici dodijeli časna titula pravednice mira.
I tako bi!
Tko spasi jedan život, kao da je spasio cijeli svijet - kaže drevna židovska poslanica. Takvo priznanje ne postoji u drugim zemljama i među drugim narodima. Na ovakvom učenju treba odgajati mlade generacije. Život susjeda vrjedniji je od suhog zlata.
Danas su židovski putevi postali zamagljeni i krivudavi. Nakon brutalnog napada na susjedni palestinski narod njihova krilatica izgubila je sjaj. Prosvijećenom židovskom narodu povijest nije postala učiteljica života. U vrijeme pisanja kolumne nitko ne može reći kojim morima plovi naša "vela" lađa i gdje bi je valovi uzburkanog oceana mogli odnijeti i na što bi se mogla nasukati.
Benjamin Netanjahu (1949.), predsjednik Države Izrael, goropadan je i nesiguran moreplovac. Pobiti sve što po palestinskoj zemlji gmiže, porušiti sve što je na njoj sagrađeno genocidna je namjera u svemu ravna onoj koja je u Drugom svjetskom ratu pripadnike njegova naroda slala u koncentracijske logore i plinske komore. Što reći o čovjeku koji ni u Svetoj Zemlji nije naučio biblijsku poruku - Pax multa bona operatur - da se mirom mnoga dobra mogu sačuvati.
U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o tome kako su u lijepo oblikovanom i uređenom gradskom parku ponosni Livnjaci podignuli spomenik časnoj sestri Bogoljubi Jazvo (1897. - 1975.), onoj koja je u vihoru Drugog svjetskog rata, u suradnji i s blagopokojnim kardinalom Alojzijem Stepincem (1898. - 1960.), u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica smjestila 309 "teško bolesnih" Židova.
I tako im uspjela spasiti živote.
U susjednoj Vojvodi jedna časna sestra uzdignuta je na čast pravednice mira. Spasila je život jedne nedužne djevojčice. Takvo priznanje nije dobila časna sestra Bogoljuba, ponosna Livanjka. Iako je u težim, zagrebačkim ratnim prilikama uspjela spasiti 309 nedužnih židovskih života. Kaptol i preuzvišena gospoda u mantijama drijema i šuti.
U svakom narodu i svakom vremenu postoje ljudi kojih se moramo sjećati. Na njihovim primjerima valja učiti kako sutra, u nekom novom nesporazumu, jedni i ni jedni ne bi počinili ono što su uradili naši i njihovi preci.
Prije petnaestak godina pisao sam o fra Zlatku Sivriću, hercegovačkom svećeniku franjevačkog reda. Pisao sam o hrabrom i čudesnom čovjeku koji je zaboravljen u rodnom Međugorju, u svojoj čitlučkoj općini, pa i među svojom subraćom - svećenicima franjevačkog reda.
U odnosu prema ovom velikom i časnom čovjeku zašutjela je svekolika javnost.
Kao da nikada nije postojao.
Kao da nije učinio veliko djelo za koje mu pripada svaka i najveća čast.
Kao da nam nije pokazao što je pravi put, a što balkanska stranputica...
Slavni hrvatski književnik Antun Gustav Matoš piše: "Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako skopčana ma s kojom institucijom kao što je povijest hrvatskog naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija, osobito Bosna i Hercegovina, to su zemlje u čijoj prošlosti od četiri do pet stoljeća nije moguće ni stranicu napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga.
U svemu!
Ti narodni pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci odvojeni od svoga plemena, već junaci, pjesnici, učenjaci i rodoljubi".
O životu glasovitog hercegovačkog svećenika fra Didaka Buntića (1871. - 1922.), kako kažu, o hercegovačkom Homeru, o Voltaireu, svjedoče velika i studiozna knjiga fra Andrije Nikića i drama fra Ante Marića "U godinama gladi".
Sudac i vijećnik Banskog dvora Dragutin Domjanić (1875. - 1933.), pjesnik prvog reda, u znak sjećanja i zahvalnosti za spas izgladnjele katoličke, pravoslavne, islamske i židovske djece, fra Didaku je posvetio stihove:
"Ti si nas branio od zla i gladi,
naraštaj čitav spasio mladi,
dao si kruha i duhovne snage.
dobro će živjeti i u dane davne."
Na svakom polju svoga djelovanja svećenici franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini, negdje manje - negdje više, ostavili su neizbrisive tragove duhovne, odgojne, pastirske i svake ljubavi i brige.
I nobelovac Ivo Andrić (1892. - 1975.) piše da mu je žao kada pomisli da nestaje stara Bosna i da nema nitko tko bi zabilježio ljepotu nekadašnjeg života i da je nesretan kada s ovoga svijeta odlazi jedan fratar jer s njim bude pokopana i jedna stranica naše povijesti.
Da ne bi bila pokopana svijetla stranica hercegovačke povijesti, još jednom pišem o životu fra Zlatka Sivrića, časnog svećenika franjevačkog reda.
Pola će stoljeća od njegove smrti.
Veo zaborava sve je teži i tamniji.
Ako ovako sjećanje potraje, nitko neće znati da je u vremenu općeg zla i nereda živio stamen i odvažan čovjek. S ponosom želim reći da su u tom vremenu stasala tri međugorska svećenika, svaki s tri titule doktora znanosti. Sve je postignuto na najpoznatijim europskim i američkim sveučilištima dvadesetog stoljeća. Fra Kvirin Vasilj (1917. - 2006.), fra Vendelin Vasilj (1909. - 1971.) i fra Ivo Sivrić (1917. - 2002.).
Fra Zlatko Sivrić nije imao doktorat iz znanosti.
Imao je tri doktorata iz ljudskosti.
Imao je znanje koje je u to vrijeme mnogima nedostajalo.
Kao svećenik propovijedao je radost života i prijateljstva među ljudima.
Dočekao je duboku starost.
Umro je u 88. godini.
Jedna stranica neobičnog života prepuštena je zaboravu.
Utihnula su sjećanja na ljude koji nam mogu biti uzor.
Kada će rodno Međugorje, čitlučko općinsko središte ili širokobriješka metropola otvoriti priču o ovom neobičnom čovjeku i uzoru. Onom koji bi u drugim sredinama bio dignut na čast pravednika mira i uzora.
Povijest svjedoči da ratne prilike iz čovjeka mogu izvući najcrnje osobine koje drijemaju i čekaju priliku da progovore. Sredinom prošlog stoljeća nastupilo je vrijeme proklete avlije i latif-aga, u kojima su se razdražile osobine ljudskih zvijeri.
I u takvim vremenima znaju se pojaviti ljudi koji su se izdigli i žrtvovali za uzvišene ideale.
Za ljudsko dostojanstvo.
Nezavisna Država Hrvatska surovo i sustavno provodila je svoje ratne planove. Za rješenje srpskog pitanja u Mostaru i Hercegovini bio je zadužen general Ivo Herenčić (1900. - 1975.). Na ponašanje ovog ustaškog generala žestoko je reagirala skupina uglednih mostarskih Hrvata. Pisala je i upozoravala poglavnika dr. Antu Pavelića.
Uzalud.
Odgovora nije bilo.
Ljudi su nestajali jedan za drugim.
S desne strane ceste Mostar - Široki Brijeg nalaze se Međine, Provo i Bogodol, nekoliko sela koja su tijekom osamnaestog stoljeća naselili crnogorski nomadi Ivaniševići, Matkovići i Bojanići. Išli su, kako se u narodu kaže, trbuhom za kruhom.
Bili su vrijedni ljudi.
Fra Zlatkovi župljani.
Do početka rata sa susjedima nisu imali nesporazuma.
- Jedne noći, 27. lipnja 1941. godine, na kućna vrata netko je pokucao - priča fra Zlatko.
- Nisam znao što uraditi.
Mrkla je i kasna noć.
U kući gori mala petrolejska lampa.
Ne znam tko je i što bi se moglo dogoditi.
Kada su rekli da nose poruku fra Didaka, otvorio sam vrata.
Pred sobom sam ugledao dvojicu mladića.
Poruka je bila zastrašujuća.
- Ustaše su pokupili Srbe, tvoje župljane.
Krvava noć se sprema - poručio je fra Didak.
Ruke mi se trese i nekontrolirano govorim: - Bože moj, je li ovo moguće.
Razgovaram s provincijalom i kažem mu da moram poći.
- Ne idi generalu Herenčiću, ubit će te - odgovara fra Didak.
Neka puca, ni njegova glava nije od čelika.
Nakon teških razgovora iz širokobriješkog zatvora otpušteno je 78 fra Zlatkovih župljana.
Kolona je krenula.
Nikome, kako narod kaže, ni dlaka s glave nije falila.
Fra Zlatko je jahao na svom konju.
Za njim je išlo 78 žena, djece i staraca.
- To je moje najsretnije putovanje - ponosno se sjećao fra Zlatko.
Unatoč svemu, pri ulasku u Široki Brijeg i Mostar partizanske jedinice ubile su 66 svećenika franjevačkog reda. Poubijani su, bačeni u dvorišni podrum i spaljeni.
Neki su u Mostaru bačeni u rijeku Neretvu.
O tempora, o mores, o čudnih li vremena.
