Evanđelist Luka donosi pitanje o porezu (Lk 20,20-26) nakon prispodobe “Vinogradari ubojice” (Lk 20,9). Književnici i glavari svećenički šalju svoje uhode da prate Isusa. Uhode su se prikrivali kao da su učenici koji slijede Isusa. Imali su zadatak slušati Isusove nastupe i razmišljati u čemu griješi kako bi ga mogli optužiti i predati vlastima na osudu. Postaviše mu pitanje u vezi s porezom: “Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš. Ne gledaš tko je tko, nego prema istini učiš putu Božjemu. Je li nam dopušteno dati caru poreze ili nije?” (Lk 20, 22)
O porezu i novcu u Izraelu pisao je Adalbert Rebić. Dokazano je kako se porez već plaćao u Uru u 19. st. prije Krista. I u Izraelu državna blagajna se punila od redovitih i izvanrednih daća. Danak su plaćali osvajačima. Prije plaćanja danka ubirali su se izvanredne daće kako bi se blagajna napunila. A narod je izravno plaćao porez Rimljanima. Zato su Rimljani često vršili popis stanovništva. U Isusovo vrijeme koristio se grči novac sater i rimski novac denar (gr. denarion). Imao je novac i Herod Veliki. Denar je bio srebrni, a vrijedio je 16 asa. Jedan denar je bio plaća radnika. A jedan zlatni denar vrijedio je 25 srebrenih denara. Uz ostale novce spominje se i srebrni novac didrahma, a vrijedio je dvije drahme ili pola hebrejskog šekela. Židovi su godišnje davali prilog za Hram u visini didrahme.
Isus je znao kako ga uhode žele iskušati i optužiti. Zatražio je da mu pokažu denar. Kad su mu pokazali, Isus upita: “Čiju su na njemu slika i natpis?” (Lk 20,24) Jednoglasno su odgovorili: “Carevi.” Isus nastavi nakon njihova odgovora: “Dakle, dajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Lk 20,25) Uhode ga nisu mogli uhvatiti u riječi i optužiti. Zato su zašutjeli pred narodom
