Farizeji, članovi vjersko-političke stranke, koji su se osjetili povrijeđenima kroz tri parabole (Dva različita sina, Vinogradari ubojice i Kraljevska svadbena gozba) koje je Isus izrekao pred njima, nastojali su ga uhititi. Tražili su zgodu, a i razloge kojim bi to mogli opravdati pred narodom. Smatrali su da je najlakše Isusa uhvatiti u krivim riječima na političkom polju i zbog toga ga uhititi. Bili su složni s herodovcima, koji su bili politička stranka, kada je bilo u pitanju uhićenje Isusa.
Tada im nisu smetale razlike među njima. Poslali su zajedno svoje pristaše Isusu da ga uhvate u riječi u vezi s davanjem poreza rimskom caru. Ako Isus odgovori da treba dati porez, bit će kriv, a isto tako bit će kriv ako rekne da ne treba davati porez Rimljanima. Članovi izaslanstva nakon uvoda u kojem su hvalili Isusa kako je pravedan, upitali su ga: “Kaži nam, dakle, što ti misliš, je li dopušteno dati caru porez ili nije?” Herodovci su bili prijateljski raspoloženi prema rimskoj vlasti, dok farizeji nisu. Sve i prijašnje tuđinske vlasti (kralj Darijo, Kersko…) tražili su da Židovi plaćaju porez. Tako su stanovnici Judeje plaćali izravno porez rimskoj vlasti od 4. g. prije Krista. Rimske vlasti vršile su popis stanovništva i imovine svake četrnaeste godine. Budući da su i tada ljudi bili skloni varati kad je bio u pitanju porez, rimske vlasti tražile su da svatko ide popisati se u mjesto svoga podrijetla.
Isus je znao zlobu i namjere farizeja i herodovaca. Upita ih: “Licemjeri, zašto me kušate? Pokažite mi porezni novac. Čiji su ovo slika i natpis?” (Mt 22,19-20) Oni su odgovorili kako je na novcu carev lik (vjerojatno lik cara Tiberija, koji je bio car od 14. do 37. po. Kr.) te čekali Isusov odgovor.
Isus im mudro odgovori: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!”. Ljudi iz izaslanstva koji su došli pitati ga o porezu, kada su čuli njegov odgovor, zadivili su se i otišli.
