Vidimo i čujemo kako mnogi žele biti bogovi, a ne ljudi. To nije problem samo u ovom modernom vremenu. Pogledajmo kako je na taj problem reagirao prorok u 6. st. prije Krista,
Svećenik Ezekiel (hebr. jehezqe’l: Bog je jak ili Bog jača), sin Buzijin, pozvan je u proročku službu u petoj godini babilonskog sužanjstva, dok je bio na rijeci Kebaru, 593. g. pr. Krista. On je jedan od četvorice velikih starozavjetnih proroka.
Bog šalje Ezekiela sinovima Izraelovim, koje naziva “narod odmetnički”. Bog zna da su “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Zato hrabri Ezekiela: “A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih”. (Ez 2,6) Da bi predočio proroku s kakvim će ljudima raditi, uspoređuje ih s “trnjem i škorpijama”. Da ne bi odustao od svog poslanja, drugi put hrabri svoga izabranika: “Ne plaši se riječi njihovih i ne boj se nimalo njihova pogleda”. (Ez 2,6)
Bog misli kako bi proroka Ezekiela bili spremni više poslušati drugi narodi nego izraelski jer je to narod “tvrde glave i okorjela srca”. Međutim, Bog ne odustaje slati proroka, treći put ga hrabri: “I ne boj ih se i ne plaši, jer oni su rod odmetnički”. (Ez 3,9).
Ezekielova misija je biti čuvar doma Izraela koji je u progonstvu. Ezekiel postaje odgovoran za sinove Izraelove. Svoju misiju izvršavat će tako što će slušati Božje poruke i onda ih kao opomenu prenositi sinovima Izraelovim. Prorok je podizao klonuli duh narodu u ropstvu i budio nadu u svagdašnji život, te posebno u povratak.
Bogu je stalo da Izraelci prihvate i žive njegove riječi te se vrate u svoju domovinu. Međutim, traži, prije svega, da nestane “grozota i gadosti”, tj. idolatrijskog kulta. Želi, umjesto “kamenog srca”, da imaju “srce od mesa” i hode po Božjim odredbama. (Ez 11, 15-22)
Temeljna Ezekielova poruka je: Bog je s nama. Zato prihvatimo njegovu blizinu, te surađujemo s njime tako što ćemo iskreno živjeti po njegovim uputama, ma gdje se nalazili.
Posebno su knezovi odbacivali Boga i često sebe smatrali božanstvom. Jedanput se Ezekiel posebno obratio tirskom knezu koji je sam sebe izjednačio s Bogom i govorio: “Ja sam bog”.
Uzoholio se zbog bogatstva koje je stekao, a sebe je smatrao najmudrijim čovjekom. Ezekiel ga opominje: “Čovjek si, a ne Bog!” Te mu najavljuje da će ubrzo upasti u ruke neprijatelja i biti pogubljen. Ezekiel ga pita hoće li i tada sebi govoriti: “Ja sam bog”?
Dobro je da i mi sebi često osvijestimo prorokove riječi: “Čovjek si, a ne Bog”.
Zacijelo bi bilo manje oholosti, sebičnosti i “kamenih srca”, a više razumijevanja, solidarnosti, poštenja, praštanja, ljubavi…
Unatoč svemu
