Svećenik Ezekiel (hebr. jehezqe’l: Bog je jak ili Bog jača), sin Buzijin, pozvan je u proročku službu u petoj godini babilonskog sužanjstva, dok je bio na rijeci Kebaru, 593. godine pr. Krista. On je jedan od četvorice velikih starozavjetnih proroka.
Bog šalje Ezekiela k sinovima izraelskim, koje naziva “narod odmetnički”. Bog zna da su “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Zato hrabri Ezekiela: “A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih”. (Ez 2,6)
Da bi predočio proroku s kakvim će ljudima raditi, uspoređuje ih s “trnjem i škorpionima”. Da ne bi odustao od svog poslanja, drugi put hrabri svoga izabranika: “Ne plaši se riječi njihovih i ne boj se nimalo njihova pogleda”. (Ez 2,6)
Bog misli kako bi proroka Ezekiela bili više spremni poslušati drugi narodi nego izraelski jer je to narod “tvrde glave i okorjela srca”. Međutim, Bog ne odustaje slati proroka, treći put ga hrabri: “I ne boj ih se i ne plaši jer oni su rod odmetnički”. (Ez 3,9).
Ezekielova misija je biti čuvar doma Izraela, koji je u progonstvu. Ezekiel postaje odgovoran za sinove Izraelove. Svoju misiju izvršavat će tako što će slušati Božje poruke i onda ih kao opomenu prenositi sinovima Izraelovim. Prorok je podizao klonuli duh narodu u ropstvu i budio nadu u svagdašnji život, te posebno u povratak.
Bogu je stalo da Izraelci prihvate i žive njegove riječi te se vrate u svoju domovinu. Međutim, traži, prije svega, da nestane “grozota i gadosti”, tj. idolatrijskog kulta. Želi, umjesto “kamenog srca”, da imaju “srce od mesa” i hode po Božjim odredbama. (Ez 11, 15-22)
Temeljna Ezekielova poruka je: Bog s nama. Zato prihvatimo njegovu blizinu te surađujmo s njime tako što ćemo iskreno živjeti po njegovim uputama, ma gdje se nalazili.
Posebno su knezovi odbacivali Boga i često sebe smatrali božanstvom. Jedanput Ezekiel se posebno obratio tirskom knezu koji je sam sebe izjednačio s Bogom i govorio sebi: “Ja sam Bog”. Uzoholio se zbog bogatstva koje je stekao, a sebe je smatrao najmudrijim čovjekom. Ezekiel ga opominje: “Čovjek si, a ne Bog!” Te mu najavljuje da će ubrzo upasti u ruke neprijatelja i biti pogubljen. Ezekiel ga pita hoće li i tada sebi govoriti:
“Ja sam Bog”.
Dobro je da i mi sebi često posvijestimo prorokove riječi: “Čovjek si, a ne Bog”. Zacijelo bi bilo manje oholosti, sebičnosti i “kamenih srca”, a više razumijevanja, solidarnosti, poštenja, praštanja, ljubavi…•
jetinjstva. On ih podsjeća – da upotrijebim poznatu metaforu – na njihova školskog druga iz klupe koji nije, poput njih, naročito volio knjigu niti je bio miljenik učiteljice, ali je zato bio kralj na velikom odmoru i sve su djevojčice jurile za njim. To je iskustvo oformilo njegov pojam pravde i nepravde. Njegovo znanje nije bilo na cijeni na velikom odmoru. Intelektualci rastu u učionici, u jednom hijerarhijskom sustavu, klanjajući se autoritetima. Trumpovci odrastaju na velikom odmoru, natječući se sa sebi jednakima, prema zakonu ponude i potražnje. Intelektualci vole Hillary jer ih ona podsjeća na njihovu omiljenu učiteljicu kojoj su se znali dodvoriti. Valja se nadati da će svijet nakon 8. studenog ipak više sličiti na razigrano školsko dvorište, a ne na memljivu učionicu sa strogom učiteljicom i njenim mezimcima iz prve klupe.•
