Još je 2008. godine u Hrvatskoj gostovao ukrajinski Nacionalni akademski folklorni zbor Verjovka, podijeljen na plesni, zborski i orkestralni ansambl. Svojevrsni pandan našem Ladu, s Ladom je zajedno nastupio u pulskoj Areni, prkoseći ljetnoj istarskoj oluji koja se ipak smilovala ukrajinskim i hrvatskim umjetnicima, ali i zahvalnoj publici. No, ansambl iz Kijeva nastupio je i na Splitskom ljetu, i to na Sustipanu počastivši publiku svojim najatraktivnijim točkama, a nastupio je i u još nekoliko mjesta u Dalmaciji, primjerice u Zadru. Hrvatsku prekratku turneju, ukrajinski državni ansambl i ukrajinski ponos završio je zagrebačkim nastupom na improviziranoj pozornici kod Kršinićeva spomenika Petrici Kerempuhu iznad Dolca u organizaciji Društva prijatelja Slunja i Rastoka. Na Večerima Petrice Kerempuha.
Naravno, taj zagrebački nastup bio je prilagođen skučenom prostoru za tako moćan i zvučan ansambl kakav ima kijevska Verjovka, ali nije bio pretvoren u čvrgu (kolokvijalni naziv za nebitne nastupe koji se zbog nekih razloga, ali nikako ne umjetničkih, moraju odraditi). To ne. Ukrajinski požrtvovni umjetnici presvlačili su se u prostorijama koje desetljećima koristi Studentsko kulturno umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić, a zagrebačku su dirnutu publiku natjerali na stojeće ovacije svojim efektnim programom imponirajući gromkim glasovima koji se, jednostavno rečeno, ne mogu zaboraviti.
Ako se dobro sjećam, na kraju programa, za jedan od biseva, otpjevali su i pjesmu “Bože, čuvaj Hrvatsku” koju je Đani Maršan skladao na stihove Drage Britvića. Bila je to sigurno najsnažnija, pa i najiskrenija izvedba te domoljubne pjesme koju si možete zamisliti, a otpjevali su je svojim gromkim profesionalnim glasovima, ali uz jako puno emocija, ukrajinski prekaljeni profesionalci koji u jednoj godini imaju i tri stotine nastupa. I u Ukrajini, i u inozemstvu. Uostalom, Ukrajina ima bogatu tradiciju zborskog pjevanja. Prije dosta godina bio sam u Lavovu s Akademskim zborom Palma iz Zagreba koji je tada djelovao pod umjetničkim vodstvom Roberta Homena i sjećam se da sam uživao u doista nebeskom pjevu ondje okupljenih ukrajinskih zborova.
Naročito su mi u sjećanju ostali sopranski, upravo nevjerojatno čisti i prelijepi glasovi koji kao da su doista sišli s nebesa. U trenucima kada i dalje traje ruska agresija na Ukrajinu, pa i na Kijev u kojem je sjedište tog velikog i važnog ansambla, veliko je pitanje kakva je sudbina Verjovke i sličnih ukrajinskih ansambala i zborova. Ne znam jesu li im prijatelji iz Hrvatske poslali simbolične pozdrave i iskaze solidarnosti. Ili im ponudili konkretnu pomoć. Jesu li im poručili da su barem u mislima s njima, nadajući se da će ratno ludilo koje je pokrenuo jedan suvremeni narcisoidni Neron lošeg obrazovanja i još lošijeg karaktera prestati. I ne sjećam se je li Hrvatska televizija snimila to sada već dosta davno gostovanje Verjovke u Puli.
Jer ako jest, bilo bi lijepo emitirati snimku tog koncerta i pokazati ga hrvatskoj publici kao znak podrške ukrajinskom narodu koji se danas doslovno bori za život jer ga je napao najbliži susjed koji mu otvoreno želi uništenje i nad njim provodi genocid. Stoga bi bilo lijepo da se u Zagrebu, ali i u drugim hrvatskim gradovima, organiziraju dobrotvorni koncerti s ukrajinskim programom, kao još jedan znak hrvatske podrške Ukrajini i njezinoj slobodi. Danas govoriti o Ukrajini, znači štititi slobodu koja ima univerzalno značenje i osnovno je pravo svakog čovjeka.
Danas pjevati ukrajinske pjesme, znači boriti se pacifistički protiv agresije koja, kao i svaka druga agresija, želi razoriti i čovječnost i čovječanstvo. Hrvatska se dobro sjeća svojih ratnih godina, kada se često osjećala i sama i neshvaćena. I kada je bila okrivljavana da “napada goloruki narod”, da je postala “nacistička” i da je treba denacificirati. Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je, doduše neuspjela, proba sadašnjeg rata koji ruski generali, navodno u ime Crvene armije i antifašizma, vode u Ukrajini. U vrijeme Domovinskog rata bila nam je važna svaka prijateljska gesta, naročito iz inozemstva i makar bila i sasvim simbolična. A takve su nam geste dolazile i iz nama prijateljske Ukrajine koja je požurila i priznala hrvatsku samostalnost ne čekajući mig moćnijih zemalja. Danas je trenutak da na to prijateljstvo odgovorimo svojim prijateljstvom i svojom solidarnošću. I da Ukrajini što glasnije i jasnije poručimo: Bože, čuvaj Ukrajinu!
