Prođe pola studenoga bez studeni pa bi se moglo dogoditi i to da nova godina zakasni. Kao što puno toga kasni u BiH, pa i šire. Možda i zbog toga što valja uraditi neke važne stvari do kraja ove godine. Puno toga u BiH s vremenom se promijenilo, a još više toga s vremena na vrijeme vraća se na isto. Onda mnogi koji rade kažu:
- Bolje i petak 13. nego bilo koji ponedjeljak.
Jer ponedjeljkom valja opet početi raditi, a u BiH je i dalje na snazi ona: "Tko voli raditi, radilo mu se o glavi!" Što se BiH obilo o glavu. A krajnje je vrijeme za zasukati rukave, za sukanja druge vrste vremena više nema. Ima u BiH i onih koji razmišljaju i o tome da se pridruže kolonama migranta s jako Bliskog istoka kako bi negdje nešto radili. Pogotovo ako balkanska ruta skrene s puta na bh. puteljke. No, na toj trasi za Europu postavljaju se žičane ograde koje bi se mogle i proširiti prošire li se teroristički napadi u Europi. Takve su trenutačne političke (ne)prilike u globalnom vidu u korist štete lokalnom sljepilu. Malo tko može znati što Obama misli o Orbanu, je li Putin zapravo politički Rasputin, po kojoj se logici Cerar sa žicom ponaša kao Cezar, može li se na Angelu gledati kao na anđela čuvara, je li Erdogan Top Gun, je li Vučić zapravo veliki politički vuk... Nekima opet nije jasno zašto je u dijelu BiH bučno popraćena Erdoganova izborna pobjeda u Turskoj, dok su mnoge hrvatski izbori pomalo podsjetili na film "Most" Hajrudina Šibe Krvavca. Samo što se u takvim filmovima unaprijed znalo tko će pobijediti.
BiH je tipičan primjer one misli da ništa nije onako kako izgleda. Kada stranac dođe u BiH, pomisli da se našao u zemlji blagostanja, da tu caruju novac, sreća i zdravlje. Jer na svakom ćošku naiđu na bankomate, kladionice i ljekarne. A umjesto blagostanja, blago rečeno - blamaža do blamaže, laža do paralaže. Na raznim područjima društvenog, političkog, kulturnog i gospodarskog života i djelovanja. Daytonski zamrznuti konflikt glavna je tema toplog tekućeg studenog. Tako je u Mostaru održana konferencija "Konsenzus o preustroju političkog sustava 20 godina poslije Daytona - realnost ili zavaravanje", koja je pobudila optimizam. A valjda su u Washingtonu, Bruxellesu, Moskvi, Ankari, Zagrebu, Beogradu i drugdje konačno shvatili da se u dva entiteta prepleću tri identiteta i u civilizacijskom, i u nacionalnom, i u vjerskom pogledu. Shvatili su valjda i da se pod svaku cijenu nastoji nametnuti opasni pseudograđanski "identitet", koji je zapravo krajnje unitaristički, po nekim analitičarima i - fundamentalistički. Koji ima i varijantu B: ako ne prođe na prostoru čitave BiH, neka "barem" prođe u Federaciji.
A hrvatsko-bošnjačka Federacija skrojena je u Washingtonu, koja se sve više raskraja i prekraja preinakama Daytonskog sporazuma po glavi konstitutivnih bh. Hrvata. A upravo su bh. Hrvati i vezivno tkivo BiH i njezin zaglavni kamen, a ne kamen spoticanjima kako to "misle" oni koji BiH ne misle dobro. Najavljene sustavne i ustavne reforme te izmjene Izbornog zakona moraju bh. Hrvatima jamčiti stvarnu, opipljivu konstitutivnost i jednakopravnost, kako bi BiH mogli doživljavati kao vlastitu kuću. Da se ne bi osjećali kao jedna lijepa djevojka koja je lijepo kazala:
- Kad tata hoće pokazati tko je gazda u kući, kaže: Ovo je moja kuća! A kad treba spremati i čistiti, kaže mi: Ovo je i tvoja kuća!
BiH treba konsenzus oko temeljnih pitanja, pa senzibiliziranja oko manje važnih pitanja neće biti tako teška. Realpolitika je umijeće ostvarenja mogućega, ali i postoji i ona studentska iz 1968. godine: "Budimo realni, tražimo nemoguće!" Na što je Charles de Gaulle kazao: "Mladi ne znaju što hoće, ali hoće to odmah!"
Stalno treba znati što se hoće pa onda i vrijeme za to dođe. Treba vjerovati u sebe i u Božju pravdu. Što preporučujemo i onoj lijepoj i pametnoj djevojci koja se požalila:
- Badava mi što sam lijepa i zgodna kad sam pametna.
Pa neće u rubrici "Bračno stanje" napisati kao njezina tetka Hercegovka: "Mogla, nije tila."*
