U fratarskoj priči “Proba” Ivo Andrić piše ovako:
”Hercegovina, naročito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To je zemlja u kojoj je puno kamena, a malo čega ostalog, ali to malo što rodi hranjivo je i plemenito pa sa zrakom i vodom daje zdrave i razumne ljude. Oni su više skloni računu nego emociji, ali njihova računica je tako dobra i sigurna da je redovito korisnija pojedincu i zajednici, nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena pogleda i krive računice.”
Od suvremenika Ive Andrića na više mjesta i u više prilika čuo sam kako je ponosno govorio: “Sve moje u Bosni je. Ona je moja najbliža i najdraža rodbina, u njoj se moje uho smiri i duša napoji. Moja Hercegovina je poput drevne grčke Helade. Ne postoji mjerna jedinica koja može prikazati svjetlost i ljepotu koja je obasjava.”
Današnju kolumnu namjeravao sam nasloviti franjevačkim znamenjem – “Od fra Didaka Buntića (1871. – 1922.) do fra Šimuna Šite Ćorića (1949.)”. Po drugi put naslov sam posudio iz pjesme “Hercegovina u srcu” - “Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš”.
Autor pjesme i njezin izvođač je Ranko Boban, sarajevsko-splitski glazbeni umjetnik. Za vrijeme minulog rata pjesma je u radijskim i televizijskim emisijama, u manjim i većim društvima, grmjela s puno ponosa i domoljubnog zanosa. Pjevala se poput himne. Poput ode i budnice.
Ako, kao putnik i namjernik, ne posjetiš broćansku Heladu, rodno mjesto fra Didaka Buntića i fra Šimuna Šite Čorića, Paoču, nećeš ništa znati. Ako pak dođeš, prenoćiš, osvaneš i razgledaš kuće, okućnice i gospodarska ulišta, ništa ti neće biti jasno. Ostat će samo usklik legendarnog sportskog komentatora Mladena Delića (1919. – 2005.):
”Ljudi moji, je li ovo moguće!?”
Je li moguće da su u malom broćanskom mjestu, za mnoge na ćenaru i na kraju svijeta, rođene ovakve duhovne, znanstvene, graditeljske i glazbene gromade? I da je mala, a velika Paoča, unatoč zapletenoj istini i nesklonim vremenima, preživjela turobna vremena i napravila takav gospodarski uzlet.
Postoje događaji kojih se češće treba sjetiti.
Jer povijest mora biti učiteljica života.
Na početku ovog stoljeća na surov, grub i nezakonit način ugašena je politička volja jednog konstitutivnog naroda. Na sarajevskom asfaltu, kao pas lutalica, ubijen je Jozo Leutar, doministar unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine. Tenkovskim upadom uništena je privatna, vrlo uspješna Hercegovačka banka. Četiri tisuće gospodarskih subjekata i sto tisuća štediša ostalo je bez svojih sredstava. “O, sram i grdoba”, pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš. Mala, a velika Paoča na svojoj je koži i na svojim leđima osjetila ovaj društveni i gospodarski potres.
Wolfgang Petritsch (1947.), omalen, golobrad i zločest visoki predstavnik međunarodne zajednice, sa svojim nasljednikom Paddyjem Ashdownom (1941. – 2018.), zločestim policajcem s krvavih ulica Belfasta, najtamnijim slovima upisao se u sjećanje jednog naroda. Ovakva međunarodna zajednica mogla bi sama sa sobom zapasti u neprilike, osobito ako se budu pojavljivali ovakvi predstavnici uz koje se može vezati latinska sentencija: Diabolicum perfidiam et malignitatem (šejtansko lukavstvo i zloća).
Takve društvene neprilike potaknule su dr. Ratka Perića, mostarsko-duvanjskog biskupa, da se, kao duhovni pastir, otvorenim pismom obrati omalenom, bljedolikom, opasnom Wolfgangu Petritschu:
”I ja sam šokiran količinom nepravde koja izlazi iz okrilja međunarodne zajednice na čijem ste čelu. Nije vaš sud dostojan visokog predstavnika niti vaša izjava služi na čast vašoj visokoj službi. Vratite hrvatskom narodu dostojanstvo koje mu je oduzeto nepravednim političkim zakonima. Poštujte hrvatski narod u njegovoj političkoj volji i nemojte mu nametati svoju političku samovolju. Nevolja je ono što ne voliš, što ne želiš, a događa ti se!”, grmio je biskup dr. Ratko Perić.
”Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, a zube polomi”, pjeva Njegoš.
”Sve rijeke u Bosni idu na drugu stranu, samo se Neretva odvaja i plovi u zagrljaj moru i Mediteranu”, piše nobelovac Ivo Andrić. Davno je to bilo. Prije stotinu trideset i pet godina kanjonom raskošne ljepotice Neretve, od Mostara do dalekih Žitomislića, klopotao je veseli izletnički vlak. Svake nedjelje vodio je razdragani svijet na izlet.
Do večernjeg povratka izletnici su vodenim splavom zvanim catara mogli prijeći na drugu obalu rijeke, raditi na svojim imanjima ili posjetiti pravoslavni samostan Blagovještenja Presvete Bogorodice. Stara je to građevina iz XVI. stoljeća, duhovno i kulturno središte, svjedok vremena i nevremena. Manastir je bio galerija sakralne umjetnosti s ornamentima u zlatu i srebru. U posljednjem ratnom vihoru manastir je do temelja porušen. S vremenom je obnovljen i ponovno postao značajno kulturno središte na susretu mostarske i čitlučke općine.
Od 1885. godine ljudi su vlakom iz Mostara putovali do Metkovića, a s druge strane kakvim-takvim putom u istom smjeru. Tako je bilo do 1973. godine. Mlad i poletan, učen i uman, predsjednik općine Čitluk u složenim političkim prilikama imao je viziju i svoju misiju. Želio je u arhivu povijesti pohraniti niski vodeni splav, cataru, izgraditi most i spojiti dvije obale. Nije to bio lak i jednostavan pothvat.
”Ništa što čovjek svojim rukama napravi nije vrednije od mostova preko kojih se u svako doba može prijeći i teret prenijeti”, piše Ivo Andrić. Unatoč političkim turbulencijama, mladi predsjednik oživotvorio je svoj san. Realizirao je plemenitu misiju, mostom je povezao i zagrlio dvije obale.
Kako?
To samo on zna!
Jer društvenom scenom i političkim podzemljem tutnjao je obračun s hrvatskim proljećem. Državnici, političari, pjesnici i književnici našli su se s one strane brave. Pred Okružnim sudom u Mostaru rasplamsao se požar oko progona književnika, tiha, dostojanstvena i bogobojazna prof. Ivana Alilovića. Optužnica kaže da je iz neprijateljskih pobuda razbijao bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.
Za istinu i njegovu slobodu borilo se devet najpoznatijih odvjetnika s prostora bivše države: Petar Znaor iz Mostara, Faruk Kapetanović iz Dubrovnika, Srećko Grgić iz Metkovića, Budislav Anđelinović iz Splita, Berislav Anđelinović iz Splita, Ivan Mužić iz Splita, Jerko Šimić iz Zagreba, Ljubo Peroš iz Zagreba i prvo ime, istinska vedeta jugoslavenskog odvjetništva, Veljko Guberina iz Beograda.
Iskrilo je, sijevalo sa svih strana.
”Uzalud vam trud, svirači”, kaže jedna folk-poskočica.
Politika je bila jača i moćnija od pravde i istine.
Prof. Ivan Alilović oglašen je krivim i kažnjen vremenskom kaznom u trajanju od tri godine. Proslijeđen je na preodgoj u Kazneno-popravni zavod u Foči.
Prije dvije godine Čapljina je u središtu grada otvorila lijepo uređen i savršeno oblikovan park. Krstila ga je imenom akademika Jakova Pehara, prvog predsjednika Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini. Ove godine park je ukrašen njegovim poprsjem, umjetničkim djelom Florijana Mićkovića, znamenitog mostarskog slikara, kipara, odmjerena i časna čovjeka.
Uvjeren sam da će jednoga dana most u Žitomisliću ponijeti ime vizionara i njegova graditelja, akademika Mladena Bevande, aktualnog predsjednika Hrvatske akademije za znanost i umjetnost. Na jednoj zgradi u Trstu vidio sam veliku mramornu ploču s natpisom: “U ovoj je zgradi od 1935. do 1937. godine živio i radio nobelovac Ivo Andrić”. To je pozitivna kultura trajnog sjećanja na znamenite ljude i događaje.
Žitomislićkim mostom put vodi u smjeru zapadne Hercegovine, broćanskog općinskog središta i rodnih kuća fra Didaka Buntića i fra Šimuna Šite Ćorića. Put je pun slalomskih zavoja. S platoa plodne zaravni za vedra i sunčana dana mogu se vidjeti vrhovi Biokova u susjednoj Republici Hrvatskoj. Na tom prostoru od pamtivijeka žive vrijedni ljudi s čijim se sudbinama povijest zna poigrati i oteti im ono što su svojim znojem zalili i svojim rukama podigli.
Mnoge nepravde i danas žive.
Ne zarastaju!
I nisu ugodne.
Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja… Ja tvrdim da to tako nije. Hercegovina je Misir. Zbog bezdušnog postupanja vlasti, koja našu lijepu zemlju eksploatira i mrcvari dozlaboga, ona je postala siromašna. Proizvodi koje daje Hercegovina su divni i prvorazredni, ali vlasti su uzele monopol na njih i tako za bagatelnu isplatu na čovjeku seljaku zarade neviđene svote.
Protiv ovoga moramo ustati.
Jer kada bi se pravedno plaćao naš trud, u Hercegovini ne bi bilo siromaha. “Hercegovina će biti ono što mi od nje napravimo. Sada je čas i latimo se posla”, na svakom mjestu i u svakoj prilici grmio je neimar fra Didak Buntić.
Uistinu je tako!
Vrijednim i razumnim ljudima ne treba ništa osim stabilne i pravične državne granice i čestite razvojne banke. Ne treba im daytonska zavrzlama, a još manje tuđe Raiffeisen i Hypo banke.
Nema tu sreće!
Od davne 1947. godine paočku priču svilenim koncima i finim gajtanima počeo je plesti i propovijedati Andrija Ćorić. Njegovim sinovima pogled ne luta, ne drijema, ne oklijeva i ne čeka tuđu pomoć i potporu. Po nauku oca Andrije znaju da će požnjeti ono što su posijali, svojim znojem zalili i svojim rukama podigli. “Ora et labora, molite i radite”, govorio je otac Andrija.
Godinama se sijalo, želo i naželo se!
Na nasadima, nauku i odgoju oca Andrije svake se godine u Paoči održi svečanost u slavu Andrinja i kušanja mladog vina. I ove godine na svečanosti čovjek do čovjeka, stol do stola. Sve bijelim stolnjacima prekriveno, zategnuto i poredano. Ispod prozora, s jednog na drugi kraj, u obilju poredane hercegovačke, dalmatinske i slavonske delicije. Vino po želji i izboru. Takvu svečanost mogu upriličiti samo složna braća i njihov pomladak, po odjeći i ponašanju kao su s kraljeva dvora došli. Andrinje je manifestacija dostojna pozornosti, divljenja i čestitanja.
U trenutku kada s gitarom u ruci fra Šito pusti blagi umilni glas, a kapetan Miro, stasit čovjek, svijetla, duboka i umna pogleda, odjeven u časnu odjeću europskog vinskog viteza, nazdravi čašom rujna vina, svakom dobronamjernom čovjeku dah mora zastati.
I nema što drugo reći nego:
”Uzdravlje i do novog Andrinja!”
Podrumi Andrija i mala, a velika Paoča sa svojim gospodarskim festivalom nastavljaju živjeti lijep, sunčan, proljetni san.
