Kolumna Milana Ivkošića
Subota 23. siječnja Zabraniti ZDS? Ali zabraniti i sve partizansko-komunističke pozdrave i simbole
Ponovila se ista priča i isti zahtjevi da se pozdrav “Za dom spremni” zakonom zabrani premda je već po zakonima kažnjivo poticanje na nacionalnu, rasnu, vjersku mržnju i slavljenje totalitarnih režima. Ali ako već treba zakonom zabraniti konkretne nepodopštine, onda osim ZDS-a, ŽAP-a i drugih ustašija, to treba učiniti i sa svakim partizanskim ili komunističkim pozdravom i veličanjem zločinca Tita i njegova političkog sustava. Iste su bile i Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska, imale su istu jednopartijnost i kult ličnosti, političke logore i zatvore, posmicale su podjednak broj nevinih ljudi. Nisu li tako histerične reakcije na ZDS i tolike želje i “naredbe” da bude zabranjen nastojanje da se partizansko-komunistički zločini iskupe? Žrtva je žrtva, zločinac je zločinac, narav je komunizma i fašizma ista. U politici, institucijama, medijima većinu čine potomci jugokomunista, mnogo ih je i u pravosuđu, ali bili oni ili tko drugi – svatko tko niječe zločine jednih, a ističe zločine drugih dijeli hrvatski narod napola i želi ga iznova zakrviti. Za Milanovića “antifašizam nije pao s kruške”, ali s kruške nisu pale ni stotine tisuća njegovih žrtava i jednako toliko njihove rodbine.
Nedjelja 24. siječnja Čast dobroj glumici Miri Furlan, ali ima i drugih...
Umrla je poznata glumica Mira Furlan. Ali je oživjelo poopćavanje kojeg su žrtva Zagreb i Hrvatska – oni su je navodno odbacili zbog udaje za Srbina u vrijeme rasula Jugoslavije i nastupa u Beogradu, pa je otišla u Ameriku. No nisu je odbacili ni Zagreb ni Hrvatska, nego samo NEKI ljudi i NEKE ustanove koje se NEKAKO zovu. Napadali su je samo NEKI mediji, a to su činili samo NEKI ljudi. I dandanas u Hrvatskoj ima i umjetnika i drugih javnika koji su zbog domoljublja u unutrašnjem političkom egzilu, koji su nepoćudni i za Hrvatsku televiziju i druge medije, i za organizatore koncerata i drugih priredaba. Zar nije licemjerno roniti suze nad profesionalnim nevoljama Mire Furlan dok je Marko Perković Thompson na crnoj listi novokomunističkih moćnika u Hrvatskoj?! Zar nije sramotno što Bajaga, Lepa Brena i drugi pjevači sa šovinističkom prošlošću i naklonosti četnicima mogu u Hrvatskoj nastupati kad hoće i gdje hoće dok se političari hvale kako zabranjuju Thompsona!? I jesu li oni koji danas pljuskaju na sve strane “progonitelje” Mire Furlan ikad digli glas zbog progona i trpanja u zatvor i pisaca i drugih intelektualaca koji su stradavali dok je ona cvala kao glumica.
Ponedjeljak 25. siječnja Demokracija u Putinovoj Rusiji – borba mačke i miša
Zašto ruski predsjednik riskira te zatvaranjem oporbenog čelnika Navaljnog gubi poštovanje i pogoršava položaj i u zemlji i u svijetu. U Rusiji zbog poznatog oporbenjaka i borca protiv korupcije traju prosvjedi u više od sto gradova, a Putinu se ruši i ono malo ugleda koji ima izvan zemlje. Je li riječ o (bezrazložnom) strahu od utjecaja disidenta koji bi imao da je na slobodi (vlast i režimski mediji ionako kažu da je “nevažan” i “nebitan”) ili o psihologiji diktatora koji protivnika ne može podnijeti? Na Putinovoj strani je najjači mogući argument – u Rusiji se danas živi bolje nego ikad u povijesti. Nastavi li Putin i ekonomski i u natjecanju sa svjetskim silama jačati Rusiju, on i nasljednici njegove politike mogli bi potrajati više nego komunistička diktatura pod kojom je najveća zemlja na svijetu bila više od sedamdeset godina. Navaljni slabašnim potkopavanjem vlasti može pridobiti određen broj Rusa, ali Putin je drugo ime za moć koju danas ima Rusija, pa ga nitko ne može ugroziti. Tako je sukob između Putina i Navaljnog sukob nemoći koja uživa u protivljenju moći i moći koja uživa u tome što se poigrava s nemoći koja mu ne može nauditi. Demokracija u Rusiji – borilište mačke i miša.
Utorak 26. siječnja I cjepivo dokaz – Anglosasi i Židovi vladari su svijeta
Zašto je Velika Britanija izišla iz Europske unije? Zacijelo i zato da bi sačuvala svjetske povlastice, što se vidi i po tome što Anglosasi, to jest Englezi i Amerikanci, uz Izrael uspijevaju dobiti najveće količine cjepiva protiv koronavirusa. Još jednom se potvrdilo da su Židovi i Anglosasi gospodari svijeta! A čini se da se zbog krize u nabavi cjepiva, u kojoj su proizvođači izigrali Europsku uniju, na vlastitu nabavu odlučila i Njemačka, što baš nije u duhu europskog zajedništva. Bilo bi dobro priupitati žestoke protivnike Trumpa u Hrvatskoj je li njihova očekivanja ostvario novi američki predsjednik Biden kad se, pritiskom na proizvođače, pobrinuo da cjepiva bude dovoljno za njegovih 300 milijuna Amerikanaca, kao što su se za svoje stanovnike pobrinuli Izrael (u usporedbi s EU s dvostruko većom cijenom) i Britanija, a drugima, pa i Hrvatima – što ostane. Ta američka sebičnost gora je od svih Trumpovih odluka kojima je “narušio ugled Amerike u svijetu” te je na samom početku Bidenove vladavine pokazala izrazito nizak moral novog američkog predsjednika. Dok je trajala predizborna kampanja, tako reći cijeli svijet držao je Bidenu fige, on ja sada figu pokazao cijelom svijetu.
Srijeda 27. siječnja U sportskim natjecanjima i Bog, čini se, samo gleda
Teško je dokučiti na što i na koga je mislio Lino Červar kad je nakon teškog poraza od Danske na SP-u rekao: “Htio bih dati važnu poruku: kad volimo nekoga tko nas voli, to nije zasluga. Kad činimo dobro nekome tko čini dobro, to nije zasluga. Mi bismo trebali činiti dobro onome koji nam želi loše, ljude koji nas žele poniziti, ja sam takve volio 40 godina, tjerali su me da budem bolji. Bez milosrđa nam neće biti dobro u našem društvu.” I dok je naš izbornik sricao evanđeoske poruke o ljubavi, milosrđu i poniženju, danski su mediji najviše isticali upravo poniženje koje je doživjela hrvatska rukometna reprezentacija. Nikakvim anđeoskim porukama takva se poniženja ne mogu iskupiti. Bog nije ni kriv ni zaslužan za nečije sportske uspjehe i neuspjehe. Voljeti, ljubiti, činiti dobro i onome tko ti čini zlo, biti prema nekome milostiv – ne spada u sportska natjecanja, ona su metafore bitaka, ratova, nacionalni, klupski ili pojedinačni rivaliteti. Tog “bezboštva” u kojima nije bilo milosti za protivnika bilo je u obilju u Červarovim trijumfima u prošlosti, pa je njegovo “Evanđelje” poslije poraza u utakmici s Danskom neumjesno osim ako nije priznanje da mu je momčad igrala kao da je na misi.
Četvrtak 28. siječnja Beskućnici mu umiru pod prozorom, a Papa moli
Ganula me vijest da je papa Franjo molio za beskućnika, Nigerijca umrlog od hladnoće nedaleko od Trga sv. Petra u Rimu. “Njegova se priča pridružuje mnogim drugim pričama beskućnika koji su nedavno umrli u Rimu u istim dramatičnim okolnostima”, rekao je papa. Koje veliko srce! Koja osjetljiva kršćanska duša! Tako bismo mogli uskliknuti Svetom Ocu, ali tek onda da je te nesretne ljude zaštitio u toplom Vatikanu. Ovako, što znači kad za njihove duše u smrznutim tijelima netko moli dok živi u raskoši koja nema veze s evanđeljem, Kristovim životom i naukom? Samo nas strah od silnog vatikanskog autoriteta sprečava da tako pomislimo, da to onda i kažemo i objavimo. A taj strah nije strah od Boga, nego od zemaljskih moćnika kojima pripada i katolički poglavar, u ovom slučaju od Crkve koja je stoljećima bila mnogo više prijetnja i zastrašivanje vjernika nego primjer koji trebaju slijediti, mnogo više sjaj, raskoš i raskalašen život nego utočište siromaha. Papa Franjo je izdanak takve Crkve koji čuva njezino naslijeđe dok se istodobno udvara poniženim ljudima. Takvom, i nije bilo teško odbaciti Stepinca i prikloniti se Srpskoj pravoslanoj crkvi koja svetima proglašava četničke zločince.
Petak 29. siječnja Snimljeni kriv, a tisuće ‘nesnimljenih’ nastavljaju
Kad biste pitali ljude jesu li, kad je riječ o politici, spremni prihvatiti poziv na neki razgovor, u kojem bi, kako slute, moglo biti i nečasnih ponuda, pa cijeli razgovor snimiti i priopćiti ga medijima – koliko bi ih pozitivno odgovorilo? Vjerojatno ne bi mnogo. Možda bi u društvu kojem politiku resi moral blizu savršenoga prokazivanje bilo i poželjno, ali od takva ideala Hrvatska je jako daleko. Stoga, snimati i prokazivati samo neke osobe dok grijesi mnogih drugih ostaju neotkriveni, “nesnimljeni”, moralno je vrlo upitno. Pa je takav i čin oroslavskog nezavisnog vijećnika Viktora Šimunića koji je snimio i pustio u javnost razgovor s hadezeovcem Darkom Tušekom koji mu je, u zamjenu za usluge u lokalnoj politici nudio protuusluge svoje moćne stranke. Kraj toliko korupcije u zemlji, o kojoj oporba, mediji, učen i običan svijet bruje svaki dan, svu krivnju svaliti na jednog nuditelja mita, a izostaviti stotine pa i tisuće drugih podmićivača i podmitljivaca, nije osobit dobitak za društvo, osim ako taj dobitak nije iživljavanje i zadovoljavanje masovnih apetita “krvožedne” javnosti. Nisam siguran da neki ljudi u Oroslavju nakon ovog slučaja neće izbjegavati razgovore sa Šimunićem.
