Rusi su granatirali željeznički kolodvor u blizini glavnog grada Kijeva.
Ima ubijenih i ozlijeđenih.
Rusi su granatirali dječji vrtić u blizini Odese.
Ima ubijene i ranjene djece.
Od početka rusko-ukrajinskog rata ovakve vijesti ponavljaju se iz dana u dan.
Iz sata u sat.
I tko zna kada će prestati!
Neugodne su!
U nedjelju, 28. kolovoza, cijeli svijet obišla je (za mene osobno) jedna još neugodnija vijest. Na društvenim mrežama, a potom preko svih glasila, pročulo se o velikoj pljački u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ina. Sve bi se nekako moglo probaviti da se u središtu nezapamćenog profesionalnog skandala nije našao odvjetnik Josip Šurjak, predsjednik i prvi čelnik Hrvatske odvjetničke komore.
Moje komore?
Kako moje, o tome ću u nastavku kolumne.
Prije četrdeset godina - 1982. - baš kao i u vrijeme pisanja ove kolumne, hrvatsku naftnu kompaniju potresla je velika financijska afera. Preskupo su plaćena postrojenja na plinskim nalazištima u podravskim Molvama.
Direktori poduzeća su uhićeni.
Pod okriljem noći iz zemlje je emigrirao Stjepan Đureković, visoko pozicionirani direktor Ine. Sa sobom je ponio kompromitirajuću dokumentaciju, a nije znao, nije ni slutio, da je oko vrata zategao konopac i ispisao svoj smrtni list.
Uzbudio se jugoslavenski politički vrh!
Priču treba zaustaviti!
Pod svaku cijenu aferu treba zatamniti, u šiframa su poručivali gospodari jugoslavenskog političkog života.
Isključivo stoga što je tijekom istražnog postupka procurila vijest da su s velikom kriminalnom aferom i pljačkom u Ini povezana imena Vanje Špiljka, Miše Broza, Aleksandra Stambolića, Mirka Ujevića. Djeca jugoslavenskih političkih lidera i generala namjestila su se u Ini - na izvorištu dinara, dolara i drugih pogodnosti. Udar na djecu Josipa Broza, Mike Špiljka, Petra Stambolića i Mate Ujevića bio bi ozbiljan udarac na proklamirane moralne vrijednosti i stabilnost jugoslavenske državne zajednice. Korupcijska afera morala je pod tepihom završiti.
Obraz je trebalo zaštititi!
Kakogod, afera se rasplamsala do neslućenih razmjera. Kulminirala je u času kada je u srpnju 1983. godine, u gradu Wolfratshausenu, u jednoj tiskari ubijen Stjepan Đureković, odbjegli politički emigrant (1928. - 1983.). Na stranicama dnevnog i tjednog tiska, na radijskim i televizijskim kanalima, vijesti su se smjenjivale jedna za drugom.
Svatko je imao svoje mišljenje.
Jedni su se pitali - zašto je ubijen Stjepan Đureković?
Zašto je likvidiran politički emigrant?
Je li ubijen da se zataška kriminalna hobotnica?
Tko bi mogao stajati iza ove tragične priče?
Drugi su se pitali je li Stjepan Đureković bio prikriveni agent njemačke tajne službe pa je pobjegao pod okrilje svojih.
Je li bio u funkciji destabilizacije jugoslavenske državne zajednice?
Vatre su se zapalile!
Podgrijavane su sa svih strana.
Pavle Gaži (1927. - 2021.), ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, otvoreno je govorio da je u Ini počinjen kriminal neviđenih razmjera. U knjizi “O Đurekoviću, Ini, Špiljku i Titu” piše da je potpuno otkrivanje afere zaustavljeno nalogom jugoslavenskog političkog vrha.
”Kao ministar unutarnjih poslova, materijale sam dobio na stol i proslijedio ih nadležnom Tužiteljstvu.
E, tu sam pogriješio.
Stipe Šuvar (1936. - 2004.), čelnik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, poslao mi je poruku da se riba ne mora čistiti od glave, nego s repa i polako.
Poruka je bila jasna!”
Ovu knjigu vrijedi u miru pročitati.
Za počinjenje kaznenog djela ubojstva Stjepana Đurekovića na Zemaljskom sudu u Njemačkoj oglašen je krivim Krunoslav Prates, plaćeni ubojica Savezne službe državne sigurnost. Osuđen je na kaznu doživotnog zatvora. Kada su u pitanju ovakva kaznena djela, njemački pravosudni sustav nema milosti. Nema olakšavajućih okolnosti!
Politička ubojstva u bivšoj državi imala su strogu, konspirativnu proceduru. Savezni ministar unutarnjih poslova i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kada nekog treba otpremiti na drugi svijet, slučaj temeljito razmotre, procijene posljedice terorističkog postupka, donesu odluku i operativcima daju upute kako će zadaću na siguran način dovesti do kraja. Mnogi vjeruju da je svakom nalogu Stane Dolanca, saveznog ministra unutarnjih poslova, i Branka Mamule, predsjednika Savjeta za zaštitu državnog poretka, prešutni blagoslov morao dati Josip Broz Tito. I ja vjerujem da je to baš tako bilo!
Unatoč pravomoćnim presudama oko političke likvidacije Stjepana Đurekovića, kao da su neke stvari i dalje nejasne. Iz ovog sudskog procesa ispale su zanimljive sličice. U knjizi “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića” zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, opet pred Zemaljskim sudom u Njemačkoj, ponudio je dokaze da su Stjepana Đurekovića likvidirali Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška, pripadnici beogradskog kriminalnog podzemlja.
Naravno, dobro plaćeni ubojice!
Ni za autora ove knjige, za iskusnog odvjetnika Antu Nobila, nije sporno da je operaciju likvidacije Stjepana Đurekovića vodila Savezna služba državne sigurnosti. Unatoč ponuđenim dokazima i nastojanju branitelja, jugoslavenski kontraobavještajci Josip Perković i Zdravko Mustač pred Zemaljskim sudom u Njemačkoj oglašeni su krivima i kažnjeni kaznama doživotnog zatvora. Izrečene kazne prilagođene su hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tako što su im izrečene vremenske kazne zatvora od trideset godina.
U Splitu je 26. siječnja 1887. godine rođen dr. Ivo Politeo, istinski bard hrvatskog odvjetništva. Umro je u Zagrebu 14. listopada 1956. godine. O ovom jedinstvenom odvjetniku napisane su zanimljive priče i romani. Dr. Ivo Politeo, kao dopredsjednik Međunarodne unije odvjetnika, autor je Kodeksa odvjetničke etike, kodeksa koji je prihvaćen od svih odvjetnika na ovom svijetu. Uz mnoge, branio je blaženog kardinala Alojzija Stepinca i maršala Josipa Broza Tita. Kada bi objašnjavao svoje političko-sudske priče i neprilike, Tito je poput papagaja ponosno ponavljao: “Znate, Boga mu. Mene je branio dr. Ivo Politeo. Nitko mi ništa nije mogao!”
Dr. Ivo Politeo do dana današnjega ostao je zaštitni znak hrvatskoga odvjetništva.
I ne samo hrvatskoga.
Na znanstvenim, etičkim i profesionalnim zasadama dr. Ive Politea danas djeluje Hrvatska odvjetnička komora. Na njezinu čelu, u ulozi predsjednika, od kada pamtim, a pamtim dugo, bili su obrazovani, stručni, etični, umni ljudi i časni branitelji: Mario Kos, Leo Andreis, Robert Travaš, a Ranko Pelicarić postao je predsjednik Europske unije odvjetnika.
Prije petnaestak godina upoznao sam odvjetnika Josipa Šurjaka. U to vrijeme bio je predsjednik zagrebačkog - najbrojnijeg odvjetničkog Zbora u Republici Hrvatskoj. Pravi odvjetnički podmladak. Sve je upućivalo na to da se priprema i da će jednog dana naslijediti aktualnog predsjednika Roberta Travaša, postati predsjednik Hrvatske odvjetničke komore te dosegnuti vrhunac svoje profesionalne karijere.
Tako je i bilo!
U pripravi za novu časnu zadaću cijeli mandat Roberta Travaša Josip Šurjak dolazio je na Dane slovenskog, srpskog, vojvođanskog, bosanskohercegovačkog, crnogorskog i makedonskog odvjetništva. Tijekom posljednjih šest godina, kao predsjednik, uspješno je vodio Hrvatsku odvjetničku komoru. Ugodne vanjštine, hvarskih, gosparskih korijena, uljudna ophođenja, pravno obrazovan i iskusan, bio je pouzdan kamen temeljac postojećeg i naglašenog ugleda hrvatskog odvjetništva.
Ni po čemu nije davao naznake da bi se uz njegovo ime mogla vezati bilo kakva, pogotovo ne ovako velika i kriminalna afera. U svakoj kriminalnoj radnji ima drskosti i lakomislenosti, neznanja, hrabrosti i pohlepe. Ali da se iskusnom odvjetniku dogodi ovakva naivnost i površnost, priča je za ozbiljne neuropsihijatrijske analize. A opet - kako je moguće da na ovakav način posluje najvažnija nacionalna kompanija; ako ona, pa i cijela država, nisu u rukama kriminalnih skupina? Ovo je priča za ozbiljnu kriminalnu seriju.
Jesu li počinitelji kriminalne radnje u Ini imali čvrsto zaleđe? Zar iskusan odvjetnik može pomisliti da se ove radnje ne registriraju i da se nadležne službe o tom ne informiraju? Tek utemeljeno, na tržištu potpuno nepoznato poduzeće s osnivačkim ulogom, uz jednu ili dvije zaposlene osobe, za godinu ili dvije, preko računa prometne milijardu kuna. Konačno, akteri ove priče ugušit će se u plinu. Tko će se još plinom zatrovati, vidjet ćemo. Naravno, ako ponovno netko ne naloži da se afera stavi pod tepih.
Nitko od prethodnika Josipa Šurjaka nema objašnjenje za ovo što se dogodilo. Svima je jasno da se dr. Ivo Politeo u grobu mrtav prevrće jer je hrvatskoj odvjetničkoj tradiciji nanesena sramota koja će se dugo, dugo spočitavati. “Gramzivost je univerzalna i neizlječiva pojava”, piše Dostojevski, slavni ruski književnik.
Za životno djelo u profesiji Hrvatska odvjetnička komora, s vremena na vrijeme, u vrlo strogoj proceduri, nekom od domaćih ili inozemnih odvjetnika dodjeljuje Zlatnu plaketu i Povelju s imenom dr. Ive Politea. Njezin se sadržaj može sažeti u riječi: “Ovo je najviše priznanje i zahvalnost odvjetnika Republike Hrvatske za iznimno stručno, savjesno i hrabro obnašanje odvjetničkog poziva!”
Ozbiljnost kandidacijskog procesa i dostojanstvo dodjele najvećeg staleškog priznanja s imenom dr. Ive Politea za priču je i pamćenje. To najviše priznanje Hrvatske odvjetničke komore primio sam 15. srpnja 2007. godine. Bilo je to prvo i jedino priznanje odvjetniku s prostora Bosne i Hercegovine.
Zato Hrvatsku odvjetničku komoru smatram i doživljavam svojom Komorom.
Dvanaest godina kasnije Zlatna plaketa i Povelja s imenom dr. Ive Politea dodijeljena je sarajevskom odvjetniku Martinu Raguzu, predratnom predsjedniku Vrhovnog suda BiH i poslijeratnom predsjedniku Suda BiH.
